Tražio je dugo. Gledala sam kako polako crveni u licu. Od nervoze. Saso je navikao da uvijek ima sve. Ovaj put nije uspio ni kontrolirat emocije. Zaplakao je. Saso je zaplakao.
Crne rukavice su se, kako mi je poslije rekao usputni prolaznik kroz nasu omiljenu kafanu, izgubile negdje onkraj Pacifika. Omamljen i iskren izgovarao je ime mjesta. Negdje, u zemlji bez sjećanja i uspomena.
I sada nema ništa jadnije za Sasa, nego lijegati punog stomaka i prazne duše. Osjećam kako se u tom čovjeku raspada sve osim utrobe.
Moli da se vrate, jadan i ucvijeljen.
Nije uspio da ima sve.
Nije mogao da svlada čudnu silu moranja.
A ja se i dalje čudim njegovoj toliko velikoj ljubavi prema - rukavicama.
Običnim starim, gotovo raspadnutim, crnim rukavicama.
Post je objavljen 23.04.2008. u 22:15 sati.