Jedan od onih, kada sve krene sa ustajanjem na krivu nogu a frizura nije kako treba...
Kad se ustaneš, a kosa ko da si upravo držao prste u utičnici. Ostaneš spavati što duže da imaš svu koncentraciju gdje treba, i zaobiđeš svoj ritual ćaskanja. Onda nemožeš pronaći parking. Onda sa čvorom u želudcu odeš na ispit kojeg padneš. Jedan od onih kada shvatiš da zapravo sa godine nikoga dobro ne poznaješ, jer ili su prošli ili su otišli. Jedan od onih kada shvatiš da i ostali ljudi koje poznaješ i misliš da dobro poznaješ možda i brinu za tebe ali nemogu stići. Jedan od onih kad shvatiš da život nije srednja škola. Zatim odeš u kino da ne misliš na pad i onda te film razočara. Zatim izađeš iz kina i sretneš nekoga za koga misliš da si prebolio, no očito nisi. Zatim se sjetiš jedne veze dvoje dragih ljudi i onda se raspekmeziš jer si zdravo ljubomoran i želiš im sreću svijeta. Zatim se sjetiš da je patnja imala pratnju u obilu najboljeg frenda i opet se skršiš jer nitko danas nije ogovarao na tvoje pozive. Zatim dođeš doma, nemaš apetit i čekaš ukućane da im ispričaš kako nisi prošao ispit... a onda shvatiš da su takvi dani sve češći i češći i da se optimizam negdje gubi, a nigdje pronać zubalo koje treba pokazat svijetu tvoje oštre zube i koliko god trčiš dan nikako da prođe a lavina samo sustiže.