U nekom filmu je jedna žena rekla - 's vremenom i prijatelji postanu beskorisni kao i obitelj'. Malo sam se zamislila... Koliko god to tužno zvučalo, mislim da je u pravu. Svatko od nas voli svoju obitelj, ali samo u ograničenim količinama. I što smo dulje odvojeni, više nam to odgovara. Stvar navike ili ljudska potreba za samoćom? I prijatelje imamo kao zamjenu. Zamjenu za obitelj koju nismo mogli birati. Prijatelji su obitelj koju smo si 'stvorili'. Ali jesu li? Birajamo li prijatelje ili smo jednostavno predodređeni da budemo zajedno? I kako to da i njih s vremenom trebamo sve manje? Znači li to da ću na kraju živjeti samo s knjigama?
Skeleton you are my friend
But you are made of bone
And you have got no flesh and blood
Running through you to help protect the bone
Skeleton we have been friends for years
And you have seen me through some trials
And tribulations and some tears
But everybody thinks I'm weird
Ništa nije vječno. Prijateljstvo pogotovo. Nikada mi nije bilo jasno zašto ljudi toliko razlikuju prijateljstvo i veze? Pa to je ista stvar!! Nikada nisam imala prijatelja u kojeg se prvo nisam zaljubila. Sve moje prijateljice bile su lijepe snažne (buduće) žene koje su se po nečemu isticale iz mase. Nitko se ne zaljubljuje u mrtva puhala. Ali mrtva puhala nemaju ni prijatelje, zar ne? I svaka ta veza je drugačija, iznimno osobna...
And I should have known
That it wouldn't be long
Until you, you've got me standing in an awkward position
With unwanted attention and a need for explanation
And it's not that I'm letting go of you
But I don't know what to do
Kategorije su neizbježne... Pravi prijatelj je rijetkost. Nikada nisam vjerovala u mnoštvo najboljih prijatelja. Mislim da se i ovdje cijeni monogamija. Najbolji prijatelj je jedan, jedan iznad ostalih. I što god ona napravila, kako god me povrijedila, uvijek je samo jedna. Ali teže je s njom nego s njim :) Odnos je puno delikatniji, puno nedorečeniji. I valjda ju volim zbog toga. Ali osjećaji nisu naša tema. Ne nosimo se s tim. Ipak, divno je znati da ima ljudi koji su (povremeno) spremni boriti se sa mnom, a to nije najjednostavnije. Teška sam, ljubomorna, posesivna. I borim se protiv toga.
Skeleton we are so close
But you have got no body
So why do you insist on wearing clothes
Skeleton when we were young
It was easy
Even though the other kids
They would tease me
But I was only seven I had you
But now I'm twenty-two
Nikada nisam imala puno prijatelja. Uvijek sam u nekom periodu života imala nekog posebnog, nekog po ćemu to i pamtim. Ali nikada nisu ostali. Mislim da nisam ni željela da ostanu. To je onaj osjećaj nostalgije koji, ustvari, i želite da ostane takav - nostalgičan. Ponekad mi strašno fale, ali nikada toliko da im se javim. Vjerujem da je uzajamno... Prijatelji su tu da, valjda, stoje kao spomenik vremena... I uvijek mi je žao kada jedna era završava. Ali nikada dovoljno. Novi prijatelji su tako uzbudljivi i neočekivani. Zato monogamija nije zdrava. Ne treba žaliti za ničim - ako nisu ostali, vjerojatno tu nisu ni trebali biti...
But Skeleton, you are my friend
And I could never bring your life to an end
Yes Skeleton you are, you are my friend
And I will be there for you until the end
And even though, when I take you out
You've got me, you've got me standing in an awkward position
With unwanted attention and a need for explanation
I could, I could never let you go
And that is all I know
Ali valjda ih nekada i mi moramo napustiti... :)
Post je objavljen 23.04.2008. u 13:30 sati.