Pregled posta

O usudu i identitetu

Strina, zapravo mi je drago, kako sam već kazao, da u ovoj sumornoj blogosferi ima osoba poput vas: čak i kad pitate nešto delikatno, pa i kad se, kako sami kažete, ne slažemo u svemu, razgovarate pristojno i prisebno. Rijetka osobina.
Reći ću vam još nešto: naravno da ja ne tajim svoj identitet, ali kako su nadimci konvencija bloga, ja prihvaćam pravila ponašanja i igram se time: evo jedne davnašnje varijante obrazloženja te igre:

Igrati se pseudonimima zabavno je: pruža divnu i tako rijetku mogućnost da barem na tren ne budemo tko smo, da se odmorimo od tereta naših imena, uloga, sudbina! To je karnevalska funkcija bloga. Ipak, ja sam svoje maske pomno izabrao, a identitet dovoljno nevješto zakrio da oni koji to trebaju činiti, a profesionalno žele, mogu i smiju - vidi moja prethodna očitovanja o pravilima igre na blogu: i idiotu je jasno da je politika kroz servise naročito zainteresirana za ovaj blog i njegove sugovornike, pa je tako i Pulicer shvatio da se u treptaju oka sazna who is who & who is not - bez iole napora dakle prate što im ja to poručujem. Da do predzadnje otkrijem karte: meni je ovo najkraći i najizravniji posredni način komuniciranja s jednim specifičnim čitalačkim kružokom: posredni, to znači da s njima ne želim osobno imati veze, najizravniji, to znači da ne želim imati kurira za vezu. Zašto, pitat ćete me domišljato, uopće želim imati posla s tim ljudima? Ha, neki put ne možeš birati društvo. Ili, što je možda i važnije: Ovo je najbolji mogući način da se zainteresiranima da do znanja, barem kroz aluziju ili nagovještaj, što se zna i što bi se sve može na webu doznati, kako je uočio već i stari Dedijer. To vam je kao u vojsci: Ako ne uzvratite udarac, mislit će idioti da ne možete, a ne da ne želite! Ispada, eto, da igrica i nije toliko besmislena, nemaštovita i neobavezna.

budalaj lama 17.01.2006. 22:14

Ili, kako to donosim par postova niže u drugom starodrevnom objašnjenju, koje ima i moralnu dimenziju:

Glupo bi bilo misliti da su Infernotar, Dragi blog, Nemanja, Budalaj lama, Kapetan Kuka i ini različiti likovi iste osobe! Sve su to samosvojna i samostalna lica, kao u romanima velikog poznavatelja duša, F.M.Dostojevskog. Infernotar nije obvezan na stavove Cara Nemanje, ni najmanje! A zašto bi bio?
To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora.
Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu?
Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?
Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate?
Pokušajte!

Evo još priloga o tome:

Delicious Solitude

Sudeći po navadama flejmera, Blogosfera je istovjetna Podzemnom svijetu drevnog Egipta: i tamo je naime ovladati demonskim silama moguće magijskom formulom "Znam tko si i znam tvoja imena"!
Znati tko stoji iza nicka, poznavati stvarni identitet iza nadimka, predrasudno znači ovladati nečijom sudbinom!
Sad smo barem bliže spoznaji mjesta radnje: mi smo zaista u Zagrobu, u svijetu s onu stranu groba, za grebom! Kizo je vođen proročkom ili genijalnom pjesničkom intuicijom blog situirao na odbukcijski odjel, u svijet Patologije!
U tom je smislu Patologija metablog: kao što je 'Bladerunner' meta-hard-boiled thriller - budući da naracija hard boiled thrillera započinje u točki kad su događaji o kojima će biti riječi već prošlost, 'Bladerunne'r je m-h-b-thriller zato jer njegova naracija započinje u trenutku kad su prošlost ne ovi ili oni događaji, nego je svo vrijeme povijesti svijeta isteklo, sama je povijest prošla, i sve što uopće može biti već se dogodilo i prošlo! - tako je i Patologija metablog: to je blog koji ponajprije osviješćuje vlastitu poziciju - to je mjesto s onu stranu groba, Pod-zemlje ili Međuzemlje: mjesto između Neba i Pakla, a koje više nije zemno - a onda s te pozicije samosvijesti blog, kao cyberspace, dovodi do vlastitoga pojma, provodeći ga u medij: blog je točno ono mjesto na kojem cyber postaje space: tamo gdje umjetna stvarnost postaje zbilja!
U hiperrealističkom svijetu u kojem simulakrum postaje stvarniji od stvarnosti, - istovremeno je upravo tako i time onestvarujući - točnije kazano: postaje ono što u stvarnosti jedino zbilja vrijedi i zato i jest (zbiljsko), svjetovni je identitet beznačajan: on je čak manje značajan, pa i u psihološkom smislu, od autorskog nicka; autorski je nick samostalno biće koje sudjeluje u kreiranju bloga vlastitim, samosvojnim glasom, ali se i kreće cyberspaceom kao zasebni entitet, posve slobodan od bilo kakve izvanjske određenosti ili identifikacije.
Za Patologiju je Vjekoslav Bokšković manje važan no Markiz de ga Sad! Markiz putuje s robom Onanom, Markiz piše o robu Onanu: ne Vjekoslav, nego Markiz de ga Sad! Dopustite površnu usporedbu: na sceni gledamo Hamleta; igra ga Rade Šerbedžija; nakon predstave, Rade odlazi doma, i....Što Rade radi doma to nikoga ne zanima; kakav je Rade Šerbedžija u ulozi Hamleta, to je već vrlo važno; kakav je sam Hamlet, to je ono bitno! Markiz koji putuje s Onanom, to je Hamlet; Markiz koji piše o tim putovanjima - jer Markizov se autorski glas razlikuje od glasa Vjekoslava Boškovića - prispodobni je glumac Rade; Vjeko Bošković, Šerbedžija je van scene. Čovjek, glumac, uloga. Vjeko, Kizo, Markiz.
Znati da je Kizo Vjeko, Bože, kako je to nevažno!
Ali tko je Markiz, oh, oh, da mi je to znati!

Psihologija ovdje ne igra nikakvu ulogu: na blogu Osoba nema psihologiju, jer u njenoj duši djeluje deus ex machina: na djelu je maniristički sudden choice, te s punim pravom govorimo da Osoba ima para-psihologiju, što se na Patologiji i pristoji: ta, riječ je o utvarama.
Deus ex machina što djeluje u duši Nicka zaigrana je samovolja Autora koji progovara ex PC/machina. Osobe kao da imaju psihu: Nemanja je gotovo stvaran, nije li:"...ja mislim da bi tvoj narcizam svakako trebalo ukorichiti na grckom jeziku, i to u Njemackoj!"
Što se kojeg trena u toj duši može dogoditi, sam Bog/Deus (ex machina) zna.
Očito je da je i ta duša uglavnom mehanička:

"Mechanical Animals"

We were neurophobic and perfect
the day that we lost our souls
Maybe we weren't so human
But If we cry we will rust
And I was a hand grenade
That never stopped exploding
You were automatic and as hollow as the "o" in god...

Da to prikrijemo, ponašamo se kao da smo autentični: otuda sudden choices, ta hinjena spontanost, ta proračunata nesputanost, ta životnost koja oponaša umjetnost (ono artificijelno)!
Vidljivo je da je oksimoron egzistencijalna, a ne samo retorička forma, naprosto zato jer je retorika, a ne logika, jedina preostala disciplina logosa: ništa ovdje nije više logično, nikakvi zakoni isključenja trećeg tu ne vrijede, da skratimo, sve što preostaje, dekadentna je ludička retorika elaboriranog iskustva.
Nemanja odlazi pa usksava: zašto jedno, a zašto drugo, ne zna ni on sam (doduše, Nemanja je Car, on možda zna!). Markiz je ogradio Patologiju kao svoj Vrt, uvevši lozinku:

Society is all but rude,
To this delicious Solitude.

Čemu to služi? Još ne znamo! Hoćemo li saznati? Koga briga!

Pa dobro, kakvi smo to mi ljudi?

She is all States, and all Princes, I,
Nothing else is...

Takvi, kao Donne i njegova ljubavnica!

Hm...Zar nas nije boga strah!?
Ahahhahahah...Boga? Toga ex machina?

Churches are best for Prayer, that have least light:
To see God only, I goe out of sigh...

To smo mi: ljudi bez duše.

"Eco's last novel, 'The Island of the Day Before' (1994), is literally about the lack of a centre. It tells about the 17th century after the scientific discovery that the earth is not centre of the universe and before the modern invention, not least by the novel,
of the human being as the centre of everything. In 'The Island of the Day Before' there is no longer a centre in the universe and not yet a centre in man, whether in his individuality, reason or psychology. The novel's very last words state about its 17th century people that "It was people without a soul", and for Eco this is obviously not a loss."

"In solitude and imprisonment, Sade "began to construct a kingdom of his own within the confines of his prison room. He would be the actor rather than the victim, supreme in his own thoughts and imagination. He still wanted his freedom but the letters in which he argued for it began to devlop a second preocupation. If there could be no escape outwards through the massive walls of Vicennes, perhaps there might be an escape inwards. The letters began to carry the more routine demands of a prisoner for books, writing materials, and the candles without which the books and pens would be useless in the gloom of the medieval keep. These provisions were not a mere anodyne against the slow agony of solitude. The were the foundations upon which a new world was to be built. Day by day in the letters it seemed that he was redefining his own view of himself. He was not to be a weeping petioner but the heroic and unbroken champion of his own cause. There were those who had expected him to go mad, as other men did after years of such captivity. But he was not to go mad. On the contrary, he was to shock the minds of his bourgeois readers by a terrifying intellectual clarity. He would employ his sanity against his enemies as though it were a weapon of total war. Even if Sade had not yet sought salvation through writing novels, the ideas which were to feature in his fiction were soon to preoccupy him in his letters."

From The Marquis de Sade: A New Biography by Donald Thomas

I.

Zaista se ovde ne bih volio praviti važan, niti mi je do bilo kakve paunerije, jer, vidiš i sam da sve i sva komentiram, ali jedno nikako ne: onu upravo tvoju opasku o mojoj blogerskoj inovaciji, ali, ako ipak smijem primjetiti: Nemanja: mit ili činjenica? blog je koji je nastao iz svijesti o toj interakciji autora i vlastitih komentatora, autora kao tek jednog od komentatora vlastitog teksta/bloga. Tamo je - recimo, za Žižeka, ha... - i vizualno sam TEKST BLOGA identičan TEKSTU KOMENTARA. Ujedno, i zaista se ne zajebavam, to je i stanoviti pomak u demokratizaciji samoga bloga: vjerujem da znaš tko je Joi Ito, pa te samo podsjećam na njegove riječi: "Čini mi se da su blogovi najbolji primjer područja za koje se sada razvija tržište. Postoje deseci milijuna ljudi koji stvaraju sadržaje, ali ih ne naplaćuju, čime okreću postojeći model poslovanja. Sadržaj je slobodan i besplatan, a dobri amateri su bolji od loših profesionalaca. U počecima mediji su ih ignorirali, zatim su im se izrugivali, a onda su im se pokušali suprotstaviti. Sada pak rade zajedno. Čini mi se da se bližimo trenutku u kojem će blogovi postati odgovorna komponenta globalne konverzacije i da je savršen tajming za suradnju njih i medija.
Nekoliko bitnih stvari u blogovima dolazi do izražaja, ne samo autorska prava, već i njihova uloga u demokraciji i slobodi govora. Postoje mnoge vrste blogova, doduše većina ih je dnevničkog tipa. Usprkos tome, čini mi se da je njihova važnost u dokazivanju ideje amaterske revolucije o kojoj smo ranije govorili, neprocjenjiva. Baš kao i druge stvari koje osiguravaju «glas», blogovi su ključni nosioci demokracije u 21. stoljeću."

II.

Vi, bre, Izgnaniče i Markiže, jeste se prvi dosetili da pišete roman uđuture, no Nemanja se prvi dosetio da zajebe vlastiti blog i da deluje isključivo u komentarima, pa i kad roman piše.

III.

Nadalje, patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Dobro sam to rekao. (Znam da će Lečeni da tvrdi da je on to prvi rekao, ali, kako patoblogeri nemaju identiteta izvan cybersveta pseudonima, onda je apsurdno tvrditi da je ON prvi nešto rekao: koji on? A, konačno, ja sam se prvi sjetio ovog argumenta, kao i on, mada više ne znamo o kome je zapravo riječ, onog o tome da je bio sam na Patoblogiji u Novogodišnjoj noći: pojavu ove inverzne paranoje, usled koje osoba, za razliku od klasičnog kliničnog paranoika koji primečuje i odsutne osobe, ne samo da ne primećuje prisustvo stvarno nazočnih osoba, već sasvim realnao ćuti odsustvo bilo koga drugog osim sebe, pa i samoga sebe, kao u slučaju nedovoljno Lečenog, upravo je ovde po prvi put opisana u okviru psihoanalne teorije i prakse samoupravne patoblogijie. Reč je dakle o sindromu: Ne-Lečenog).
Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to NIŠTA! To je sve jako zanimljivo, ali, već opisano; vidi: Žižek: fetiš, ideologija, razlika, Filozofska istraživanja, osamdesetih.

IV.

Razmišljajući o Shakespeareu: ne samo o tome što taj frajer radi s riječima, nego i zbog svega onoga što je kazao: često mi je puta, evo, priznajem to javno, na pamet padalo da nije moguće da sve to zna nekakav kit koji je ganjao kurve po kazalištu! Čuj, za napisati Romea i Juliju, vjerujem, između ostaloga treba poznavati bit rasprave o univerzalijama, ako ne pretpostavimo nekakvog Duha Svetog koji se kroz Shakespearea izražava u onom pjesničkom mimo Willove volje i zasluge.

P.S.

Nisam htio kazati da je više išta teško kazati a da ja to već nisam apsolvirao. Samo sam malo rekapitulirao naše rasprave.
Glede Romea i Julije, tek još nešto: zaista je riječ o raspravi o nominalizmu i realizmu, kazano cum grano salis: pitanje naime glasi bi li tragedije uopće bilo da Romeo i Julija nisu Capuleti i Montecchi. Riječ je o raspravi o 'imenima':

"What's in a name? That which we call a rose
By any other name would smell as sweet."

Ali, osim toga nominalističkog stava o ruži koja bi jednako mirisala i pod drugim imenom - dakle Romeo i Julija bi jednako skončali, kao tragički star-cross'd lovers, i da se drukčije prezivaju, što znači da njihova tragičnost nije socijalno uvjetovana, već im je, kao i ljubav, predestinirana, što bi bila pozicija antičke tragedije: tragično je stoga jer nije moglo biti drukčije - postoji i realistički stav...

...O Romeo, Romeo! wherefore art thou Romeo?
Deny thy father and refuse thy name;
Or, if thou wilt not, be but sworn my love,
And I'll no longer be a Capulet.

Dakle, zašto si Romeo! Uvriježeno je tumačenje sljedeće: Julija pita, aludirajući na zavadu familija, 'Romeo, zašto si Montecchi?'; da nisi, naša ljubav ne bi bila nemoguća! Ja pak tvrdim da je konzekvenca takvog stava - tvrdnje da tek imena onemogućuju tu ljubav! - ne osujećuje tragiku događaja; novovjeka je tragedija u tome da je tragično stoga jer je moglo biti drukčije: mogli su se zvati i drukčije, da ponovimo, i opet bi jednako tragično skončali! No, kakve to veze ima s realističkim stavom o odnosu imena i stvari, sa stavom da ruža pod drugim imenom ne bi jednako mirisala? Bi li pod drugim prezimenima i okolnosti bile drukčije, bi li ljubav Romea i Julije bila moguća? Problem je, naravno, u sukobu volje i sudbine, u sukobu desnog i lijevog dlana. Kakva god bila njihova volja, Romeo i Julija su star-cross'd lovers: oni se ne zaljubljuju jedno u drugo, njima je ljubav suđena: ugledavši se, oni j/se prepoznaju! Njihova (ne)suđena, u zvijezdama zapisana a zemaljski nemoguća ljubav nije zapriječne starodrevnom zavadom familija Montecchi i Capuleti: osujećena je metafizički, fatumom, Sudbinom! I to je ono u što Shakespeare, ili Bacon, ingeniozno uviđa: ono što se isprva čini kao stav nominalizma, to da bi sudbina Romea i Julije bila drukčija kad bi se drukčije prezivali - jer su imena tek proizvoljna konvencija - promeče se u svoju protivštinu: ruža bi jednako mirisala i pod dugim imenom, što znači: i pod drugim prezimenima, esencija bi ove tragedije bila ista: smrt ljubavnika! Ono što je dakle realistično, što ipak određuje sudbinu Romea i Julije, njihova su imena: Romeo, Romeo, zašto si Romeo? 'On' ipak jest Romeo! Ne može zanijekati svoga oca* - svoj ethos, a ethos je čovjekov, veli Heraklit, daimonion, što se uvjetno može prevesti kao usud: "čovjekov ethos , čovjekovo (unutarnje) prebivalište ili stanište (dakle bit čovjeka kao čovjeka) jest demon (ili kafkijanski preokrenuto, a Grcima zacijelo ne posve strano: čovjek je prebivalište demona).(Demon, kao i sinonim theos , grčko je ime za sveto u vidljivoj ili bar prezentiranoj (ne možemo reći personificiranoj, jer Grci još nemaju ni riječ niti pojam za osobu) formi. Sveto kao demonično jednako je blizu bitku i ništini. Po svetome je čovjek ili stvaralac ili uništavalac. Uništavalac postaje ako sveto institucionalizira i time sakralizira.")
Ono što Romeo jest, po čemu jest, ono što je njegova bit i što u biti jest, što mu je biti - kako god hoćeš - qoud quid erat esse - ono čemu bijaše da bude, da budem precizniji - ipak je njegovo ime koje ne može odbiti: refuse thy name!
Koliko god pokušali zanijekati što smo, odbijajući svoje ime, čovjeku je sudbina njegova ćud!
Imena nas tragički predodređuju.
Jer, kako veli Despot, ako čovjeka napusti njegov daimonion - u opreci Helade i Isusova istjerivanja demona iz 'opsjednutog' u svinje - što od njega preostaje? Jasno - svinja!
Jedino je pitanje što ime jest?

Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.

"Stat rosa pristina nomine; nomina nuda tenemus."
(Yesterday's rose endures in its name; we hold empty names.)

— meaning that in this imperfect world, the only imperishable things are ideas.

For Bernard and Adso, this verse would express the impermanence of physical objects. For Eco, however, the "empty name" represents an indefinite semiotic sign. The rose of the title is a symbol so rich in meaning that it now means everything and nothing. It is empty space which readers can fill in with their own interpretation.

"Since the publication of The Name of the Rose I have received a number of letters from readers who want to know the meaning of the final Latin hexameter, and why this hexameter inspired the book's title. I answer that the verse is from De contemptu mundi by Bernard of Morlay, a twelfth-century Benedictine, whose poem is a variation on the "ubi sunt" theme (most familiar in Villon's later "Mais ou sont les neiges d'antan"). But to the usual topos (the great of yesteryear, the once-famous cities, the lovely princesses: everything disappears into the void), Bernard adds that all these departed things leave (only, or at least) pure names behind them. I remember that Abelard used the example of the sentence "Nulla rosa est" to demonstrate how language can speak of both the nonexistent and the destroyed. And having said this, I leave the reader to arrive at his own conclusions."
__________

* Bojim se i pomisliti što Žižek napravio od ovoga stava: Zanijekati Ime Oca! (NEMANJA 19.04.2008. 22:57)


Strina, ovaj pasus o "nemanju" sudbine aluzija je na Shakespearea, koji se stoga tu javlja kao svatko i nitko: pročitajte esej JLB-a "Od nekoga do nikoga" - Shakespeare je nalik na sve druge ljude osim po tome što bi bio ko svi drugi ljudi. U svojoj biti, on nije bio ništa, ali je bio sve što su bili drugi, ili što bi mogli biti.(Hazlitt)
"I, who have been no man, am all men.", glasi stih.
Vidite kako to naglo mijenja perspektivu, kako se u razgovor odjednom umiješao neki složeniji sugovornik.

Ali, sve kad bismo to što sam citirao iz svog davnašnjega posta shvatili sasvim doslovno i jednostavno, i opet bi stvar bila ponešto kompliciranija:
"U stvari, identiteti po sebi uopće ne postoje. Oni i nisu ništa drugo nego efekat isključivanja razlika koje uvijek ima političko značenje.", veli Buden. Na drugom mjestu govori o fragmentaciji socijalnih identiteta. Jasno, mogao bi čovjek, po potrebi, iskoristiti i onu Vertebratinu opasku:
... kad bi netko postavio pitanje "Tko sam ja?", pa bi mu neki sannyasin odgovorio "Netti Netti" (ne to, niti to).
Hoću kazati: tko smo mi zapravo? Osim nekakvog psihološki postuliranog identiteta, ili pretpostavljenog socijalnog, što mi zapravo znamo o tome tko smo mi? Što je taj naš identitet?
Naravno, iz toga slijedi mogućnost da se, u ovoj igri koja se zove blog i kojoj je prva konvencija karnevalska maskerada (naivna, jasno, jer rukopis je najčitljiviji trag, za koji nije potreba grafolog), poslužimo raznim identitetima kao našim mogućim ulogama: ne stoga jer bi iza tih maski skrivali nešto, nego zato jer - da malo zlorabimo Žižeka - moguće maske skrivaju samo ništavilo, ili pak zato jer su sve to autentična lica jednog te istog (kao palimsest, koj nas uči da nema originala!: to je poanta postmoderno shvaćene knjiženvosti: pratekst ne postoji i nikakva paligrafija teksta neće ustanoviti izvorni tekst - teks postoji jedino u stalno do-pisivanju, koje je novo i novo čitanje teksta! - da izvedemo usporedbu teksta i nicka na blogu, kad već govorim o tome da se identitet krije i u rukopisu/tekstu), tek aktualizirane nebrojene potencije onoga što bi inače ostalo neostvareno i skriveno, ili su naprosto te maske tek uloge koje kao nužno sredstvo služe ispitivanju krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora! Jedan moj prijatelj nedavno je inzistirao da u teksovima ne spominjem da se čujemo i telefonom - veli, s nickom na blogu razgovara se Nemanja, i tu se te dvije osobe ponašaju autonomno, nezavisno od nas, a to što se i kako se mi razgovaramo, naša je privatna stvar! I ima posve pravo! Dapače, kad god bi Nemanja opaučio po tom mom prijatelju, čuvenom hrvatskom blogeru, on ne samo da se ne bi ljutio, nego je bio silno zadovoljan jer je time inicirano nova polemika! To, kao što vidite, često radimo na Vaseljeni, baš kao i na Patologiji. Vrlo često mnogi od nas zastupaju stavove - zato ja toliko puta citiram Perrea Menarda i njegovu sumornu naviku da širi stavove koji su sušta suprotnost njegovim autentičnim uvjerenjima, što nikako nije bezazlena, usputna opaska JLB-a, već je jedaan od osnov njegove poetike: recimo, cijele su zbirke koncipirane tako da jedna priča zastupa jedan, a druga sasvim oprečan stav, u skladu s postulatom da dok traje stvaranje on odgađa nevjerovanje (čime hoće kazati da ne vjeruje zapravo u ovu ili onu estetiku, ali, dok stvara, poštuje određena pravila, koja, i to je sad presudno, zaista mogu biti i drukčija!). Propitivanje cjeline tih stavova, vrlo je zabavno i blog je po definiciji prostor te zabave: kao glumac, u određenoj ulozi, možda samo zbog flejma, principijelno se dohvatite recimo pro-life arugmentacije i derete od besvijesti, mada, možda, ni sami niste načisto što s time! Drugi dan tvrdite obratno, tek da vidite, npr., što će oponenti kazati. U tom smislu ne samo da ja nisam odgovoran za Nemanjine postupke i riječi - to je očito, jer, on je zaista vrlo različit od mene, jer, on je tek jedna moja potencija - nego i Nemanja sam, kako vidite, vrlo pametno i svijesno upozorava: sasvim je legitimno i u najboljoj je tradiciji ovo pogravanje stavovima, svjetonazorima, uvjerenjima, idejama...koje za cilj ima ... između ostaloga njihovo prokušavanje!
Što se sudbine tiče, morali ste to osjetiti, iz više razloga: vjerujem da ste čak i na faksu imala osjećaj da ste mogli biti i lekar i pekar i apotekar; osim toga, mislite li zaista da ste supruga upoznala sudbinski, da ste star-crossed lovers?; potom, nemojte mi kazati da niste iskusili slučaj koji vam je "promijenio život"!; onda, što je to uopće sudbina, to čemu bijaše da budemo? itd.itd.! Napokon, ima ljudi, vjerujte mi, koji su navjerojatno uspješni u onome što rade, a imaju osjećaj, kao jedan moj prijatelj, da bi mogao već sutra raditi bilo što drugo a da trena ne zažali za ovime što je bio tolike godine! Hoću kazati: mnogi to famozno zvanje zaista ne doživljavaju kao poziv kojemu samo valja odgovoriti. Amerikanci, primjerice. Oni zanimanja ili mjesto stanovanja, od čega mi stvaramo identitet, da se vratimo temi, mijenjaju daleko lakše nego tipičan Hrvat. Vidite kako su naši identiteti nešto vrlo sporno, predrasudno, krhko: Pupovac mi je jednom kazao: Pričao sam neki dan s jednim prijateljem o tome što nas u životima zaista ponajviše određuje, i zamislite, on je rekao: Miris maslinova ulja! Fenomenalno! Kakva rasa, kakav spol, kakva nacija...taj čovjek osjeti puninu vlastite egzistencije opijen aromom maslinova ulja! Divno!
Eto, vidite Strina, složeno je to s nama i našim identitetima i ulogama.
Igrati se time, kao u kazalištu - da se vratimo Shakespeareu i motivu theatrum mundi - ne samo da je dopušteno, nego nije ništa iregularno, posebno ne u moralnom smislu: ne možete zatvoriti Al Pacina zbog postupaka Michaela Corleonea!
Čak ga ne možete pozvati na red jer ne zna, nakon svega, tko je Al Pacino!
Rekao bi Will, ako je on bio Shakespeare - a netko je morao biti, pa makar i Bacon - bio je prerušen u samoga sebe, a Villier bi dodao:... i ja sam nosio masku; manje vidljivu, dakako, i to je sve.
Jednom sam, pod postom In extremis, oponirao Krleži:

Svi smo mi maske i svi smo mi zakrinkani i svaki čovjek osjeća potrebu da skine svoju masku na jedan tren, da se raskrinka, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja.
Krleža

Svaki čovjek osjeća potrebu da se zakrinka na jedan tren, da bude maska, da progovori po crti svog intimnog raspoloženja.
Nemanja

Ja bih dodao, mada ne znam tko je subjekt ove izjave:
Svaki čovjek osjeća potrebu da se zakrinka na jedan tren, da bude maska, da progovori kao netko drugi, onaj koji nije on sam, baš kao što taj drugi osjeća potrebu da se raskrinka, da skine svoju masku na jedan tren, i progovori glasom koji će iznenaditi i njega samoga, glasom onog za kojega ni znao nije da kroz njega želi doći do riječi.

Neka u rasponu ovih mogućnosti, koje ni izbliza nisu iscrpljene, ovaj odgovor i zastane.

Apartna opaska: vidim u vašim odgovorima snažnu moralističku crtu!
Pogledajmo najizazovniji od stavova, koji svakako izaziva vraga: Jeste li ikada pomislili da i kao bez-lični možete biti osoba?

Što to znači?
Očito, ova igra riječi bezličan i bez-ličan (pri spomenu osobnosti), izravno upućuje na odgovor: bezličan, to ne znači amoralan, nego, ako je uopće neophodno moralizirati - a nije, jer to je tek naš tik, gotovo nepristojan nakon Nietzschea - onda je se može govoriti o imoralnosti, o osobnost s onu stranu dobra i zla. Ali, kažem, sve nam te mreže za lov na kitove ovdje, u lovu na leptire, neće ni trebati ni koristiti. Pustimo moral po strani.
Biti bez-ličan, biti bez iluzija o tome da je bilo koja moja socijalna uloga jedan od atributa moje osobe - kao što je Ku'ran ne samo Sveta knjiga, nego kao Božiji govor atribut Boga samoga (Božiji govor je jedan od njegovih atributa, a Njegovi atributi nisu stvoreni, te samim time ni Kur'an nije stvoren) - veliko je i okrepljujuće otrežnjenje. Ne inzistiram, doduše! Moj bi prijatelj Bane bio nesretan kad bih ga ja uvjeravao da on i ne mora nužno biti "rođeni slikar". O tome se tu govori: o nevjerojatnom iskustvu, za koje sve češće mislim da nije univerzalno, a koje dakle poneki osjete ne samo negativno, u smislu iskušavanja ispraznosti vlastite građanske egzistencije, nego i pozitivno, u smislu trenutačnog doticaja s onime u nama što nas oslobađa te iluzorne egzistencije - ni na kraj mi pameti nije mistificirati stvar i kazati da je riječ o mističkom iskustvu: dovoljno je iskusiti da se može biti profesor filozofije, recimo, a onda jednoga dana spakirati kovčege i otići na sasvim drugi kontinent i raditi sasvim nešto drugo, točnije, započeti sasvim novi život, kako je to učinio, više puta u svome životu, jedan moj prijatelj.
Možda je to zoran primjer: moći živjeti više života u jednome, ne nužno u sukcesiji, nego istovremeno, a da ni u jednom trenutku ne osjetite nikakvo žaljenje za napuštenim, ni privrženost izabranom, niti čežnju za žuđenim životom.
Ne stoga jer bi se dosegla nekakav privatna nirvana - ne, nego naprosto stoga jer bi čovjek mogao biti sa sobom na čistu! Mogao bi imati svoje godine i znati da su sve to - ako moram jezikom ovdašnjih, a Nemanja to mora - pizdarije: taj fatalistički projekt po kojemu je sve što je čovjek bio, jest i bit će atribut njegovoe osobnosti, pa tako Aleksandra jednako određuje njegovo zmijsko porijeklo, kao i činjenica da je imao heterochromiu iridis, jedno oko zeleno a drugo smeđe, što je, baš kao i olimpijski kurvarluk njegove matere, nesumnjiv dokaz Makedončeve božanstvenosti. To je tako romantično, imati primisao o vlastitoj misiji: da, romantično je to, htijeti biti ono čemu biješe da budemo, ispuniti svoj usud i poslanstvo, ono po što smo na ovaj tužni a lijepi svijet poslani, ali, nije li jednako herojski moći preboljeti sebe samoga? That is the question.

To be, or not to be: that is the question:
Whether 'tis nobler in the mind to suffer
The slings and arrows of outrageous fortune,
Or to take arms against a sea of troubles,
And by opposing end them? To die: to sleep;
No more; and by a sleep to say we end
The heart-ache and the thousand natural shocks
That flesh is heir to, 'tis a consummation
Devoutly to be wish'd. To die, to sleep;
To sleep: perchance to dream: ay, there's the rub;
For in that sleep of death what dreams may come
When we have shuffled off this mortal coil,
Must give us pause: there's the respect
That makes calamity of so long life;
For who would bear the whips and scorns of time,
The oppressor's wrong, the proud man's contumely,
The pangs of despised love, the law's delay,
The insolence of office and the spurns
That patient merit of the unworthy takes,
When he himself might his quietus make
With a bare bodkin? who would fardels bear,
To grunt and sweat under a weary life,
But that the dread of something after death,
The undiscover'd country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?
Thus conscience does make cowards of us all;
And thus the native hue of resolution
Is sicklied o'er with the pale cast of thought,
And enterprises of great pith and moment
With this regard their currents turn awry,
And lose the name of action. - Soft you now!
The fair Ophelia! Nymph, in thy orisons
Be all my sins remember'd.

Vrlo često u polemikama na blogu zastupamo stavove - zato ja toliko puta citiram Perrea Menarda i njegovu sumornu naviku da širi stavove koji su sušta suprotnost njegovim autentičnim uvjerenjima, što nikako nije bezazlena, usputna opaska JLB-a, već je jedan od osnova njegove poetike: recimo, cijele su zbirke koncipirane tako da jedna priča zastupa jedan, a druga sasvim oprečan stav, u skladu s postulatom da dok traje stvaranje on odgađa nevjerovanje (čime hoće kazati da ne vjeruje zapravo u ovu ili onu estetiku, ali, dok stvara, poštuje određena pravila, koja, i to je sad presudno, zaista mogu biti i drukčija!) - sasvim različite od uvjerenja osoba koje se na Vaseljeni javljaju pod nadimicima.

Ovime, za sada, zaključujem poglavlje Everything and Nothing.

Cvebo, idem sad da se raskrinkam, pa to sleep. No more...

NEMANJA 20.04.2008. 06:16

Post je objavljen 23.04.2008. u 12:38 sati.