Barahir nije mnogo govorio. Zapravo, proći će dugo da zadobijemo njegovo povjerenje.
krenuli smo dalje, kroz teške sumorne prizore ovog dijela svijeta. dani su prolazili u strahu od prisutnosti koju smo osjećali. iako je Fistova utvrda bila iza nas, užas koji smo proživjeli tamo činio se tek kao početak strahota koje će se desiti.
na putu smo susreli tek nekoliko divova i njihovih mačaka i još jednom se naše oružje pokazalo efektivnim.
a imali smo dobro oružje, bilo da je riječ o onome što nam je Rerox milostivo poklonio, bilo da je riječ o pronađenim i naslijeđenim oružjima.
mag se još borio s prstenom. izvodio je čuda s njima, skidao se bos i gazio ga, nervozno ga bacao po tlu, provodio sate u meditaciji... nije se činilo da je imao uspjeha. no, to ga nije spriječilo da i dalje pokušava.
Dulina sjekira zaista je izgledala prekrasno i znali smo da je moćna. naše pretpostavke tek će se upotpuniti kada saznamo nešto više u jednom dalekom, zaboravljenom gradu.
i Dragonslayer na mojim leđima. naslijeđe Kit-kananova naroda vraćeno u ruke njegovih potomaka. pitam se jesam li posljednja od mojega roda.
naravno Cuntulionov srebrni luk koji je tako spretno pogađao. desilo se da je strijela promijenila putanju ne bi li došla do svoje mete. vrlo moćno oružje.
i Barahir je sa svojim sabljolikim mačevima jednako dobro i precizno pogađao kao i bilo tko od nas. zapravo, čak i bolje.
bila je to dobra borba, ne previše iscrpljujuća, ali pravo nadahnuće umornim putnicima kojima je nada izmicala iz ruku.
Post je objavljen 23.04.2008. u 09:11 sati.