Marketing
Ples na kiši za GT
Greentea je s takvim žarom pisala o našoj planeti, o potrebi za promjenom unutar nas samih kako bi Zemlja bila ono što može i mora biti da bismo u njoj mogli živjeti i uživati i nadalje...Umjesto komentara, posvećujem ti ovaj post, drago moje zeleno srce.
Uz napomenu da ja, s puno manje žara, samo želim naglasiti da svaka promjena počinje sasvim malim korakom. Pa onda još jednim majušnim...i tako uvijek samo naprijed. Kad sam pametna za popizdit, ča ću van ja! 
Što je ljepota života ako ne blaženstvo uživanja u malim stvarima. Englezi imaju lijepu uzrečicu "Stop to smel the flowers" - zastani i pomiriši cvijeće. Baš to mislim. Ne moraju svi ići svijetom noseći fotoaparat i cijelo vrijeme zastajkujući, uslikati svaki cvijet i vlat trave. To ću ja umjesto vas! 
No možda možemo ponijeti sliku kišnim kapima okupanog cvijeta negdje duboko u sebi, kao utjehu ljepote. Dok oko nas zidovi čvrsto otkucavaju sate koje moramo provoditi iza njih, neka nam u podsvjesti ostane miris mokre zemlje.
Danas sam zapalila dvije svijeće za moju anđelinu. Kiša je padala pristojno, lagano. Nastavila sam šetnjom kroz park Komrčar. Što bi drugo po kiši raslo nego gljive. Nisam ih brala, ja se držim šampinjona na pijaci jer, sigurno je sigurno! 
Sjetila sam se kako je mama voljela brat gljive i onda smišljala milijun i jedan recept koji smo mi frčući nosinama isprobavali. 
Sušene, ukiseljene, svježe, mljevene, smrznute gljive....mili blože! 
Potpuno protračeno na nas, pogotovo na mene. Vrhunac mog gurmanskog sanjarenja je čokolino.
Prolazeći kroz park poželjela sam vam pokazati prostirku od ciklama. Prelijepe su! Čarobne i naravno, i one imaju svoje mjesto u škrinjici mojih uspomena iz djetinjstva. No više ih ne berem. Nisam ih uspjela ni uslikati najbolje, teško je s kišobranom kroz grmlje. U tom mi je trenu palo na pamet kako bi ja ovako, čučeći u grmlju izgledala putniku namjerniku! Poza za hmmmm! 
Spuštajući se k moru, stigla sam na Kolo. Mjesto gdje sam jednom sjela u lokvu smole što se cijedila iz bora. O kako mi je bilo do kuće! S guzicom ...možete si malo i zamislit! 
Na Kolu bi se ja sjela i kad bi s anđelinom šetala, ali samo na minutu, jer nije ona imala strpljenja sjedit.
More ko more, niš nova. Ljepo, divno, pod oblačnim nebom samo ja i par prolaznika, dvonožaca i četveronožaca slušali smo valove kako grle obalu. Pomislila sam da ću jednom, kad ne bude kiša, uzet torbu na rame i napravit cjelodnevni izlet na poluotok Frkanj. U pijesku je sjalo Petrovo uho, lijepa mala školjka kakvih sam ko dijete bezbroj izronila. Kamene klupice, ukrašene cvijećem od ciglastih kamenčića....Anđelina se igrala tim kamenčićima sa svojim unučicama. Poslije, bolesna, te klupice bi joj dozvale zamućene uspomene te je inzistirala na tome da su baš ona i unučice te klupice tako uredile. 
Graciozno sam se popela 
po strmoj i klizavoj uzbrdici posutoj borovim iglicama da bi uslikala i Partizane! Poima nemam kako se u stvari zove to ljubičasto poljsko cvijeće. Od djetinjstva, pa sam eto već i ostarila 
ja ih još uvijek jednostavno zovem Partizani. I još je puno malih blaga na putu do kuće. Tu ne računam baš i puževe, koji su tu samo kako bi naglasila da sam gacala po kiši i slikala držeći kišobran. To sve kažem u želji da se moj trud i muka posebno cijeni, jelte. 
Neki dan sam slučajno načula recepte za spremanje puževa. Fraza "i onda se pusti da se ocijedi sluz" ponovljena je taman toliko puta da mi se i nehotice cijelo lice izobličilo u gadljivu grimasu.
PUŽU, MUŽU, VADI ROGE VAN, DA TI KUĆU NE PRODAM!!!!!!!
I na kraju, miris bogova. Romanija. Divna, opojna romanija koja se povukla visoko u stijene da bi se zaštitila od nas, ljudi. Jer mi joj ne možemo odolit, i da je možemo dohvatiti, ubrali bi ju. Ja sam jednu grančicu dohvatila i to s korijenom pa ću si ju zasaditi. Romanija ....mmmmmmmmm
PS - slijedeći post već imam spreman! 
Namjeravam naime predstaviti vam Boljuna, blogera s t-portala! Vanserijskog poetu! 
Pa iščekujte hehe
Post je objavljen 23.04.2008. u 01:01 sati.