Slutim...
Pučine snene, bezimene,
brodovlje tvoje iščekuju,
oluje neke, još daleke,
utrobom žednom odjekuju.
Šutim...
A cjelovima k'o štitovima
svu noć sam ti jedra opšivala,
da vjetar hudi ti ne satre grudi
tamo gdje nisam bivala.
Ćutim...
Potopit će lađe, od nektara slađe
sirene sa zlokobnim čarima,
i njihova pjesma sjetna od ne-sna
i čežnje za mladim mornarima.
Znadem...
Razruši snove onim što plove
život, i tko će ga spriječiti?
Al' sigurne luke moje su ruke –
ja ću te znati liječiti.
Kradem...
Nevinost grijeha djetinjeg smijeha
što gasne u dozrelim očima.
Ja pamtim dječaka što boji se mraka
u davno razdanjenim noćima.
(mom prvorođenom, za 20-ti rođendan...
da vjetrovi milostivi budu njegovim jedrima)
Post je objavljen 22.04.2008. u 23:43 sati.