Kao netko tko se smatra znanstvenkom u nastajanju rijetko kad propuštam prilku za čuti neko dobro predavnje ili saznati nešto novo van knjiga koje su često već zaostale za onime novootkrivenim pa sam tako u zadnjih par tjedana skupila popriličan broj događaja i predavnja na koja bih se željela osvrnuti. U pratnji je uvijek bila The Pilgrim u kojoj sam našla idealnog partnera za ulazak u svijet znanosti kao i društvo za sjedenje po stepenicama između predavnja i razglabanje koliko o fizici toliko i o metalu.
Još nas dio Festivala znanosti očekuje, a i ono do sad viđeno bilo je izvrsno kao i druga predavnja koja smo uspjele obići nevezano uz sam taj događaj.
Slijedi pregled.
Otvoreni dan Instituta za fiziku u Zagrebu
Zahvaljujući našoj profesorici fizike, uspjele smo se ugurati u obilzak Instituta za fiziku i Instituta Ruđer Bošković s grupom studenata fizike Filozofskog fakulteta u Rijeci i usput si priskrbile gotovo cijeli dan šalabajzanja po Zagrebu. Posjeti institutima bili su stvarno dobri i ne moram ni spominjati koliko je dobro vidjeti kako sve to zaista izgleda i odmaknuti se od onog svijeta uljepšavanja, teorije i aproksimacija kojima se bavimo u školskom programu koji, nažalost, često zna biti nezanimljiv i sputavlački nastrojen. Također, razgovarati s pravim stručnjacima, ljudima koji su tome posvetili život kao sebi jednakima nešto je što bilo kome tko svoju budućnost vidi u području znanosti mora biti i jest od velike važnosti.
Osim obilaska laboratorija (laseri, stvaranje plazme, fizika površina, magnetska mjerenja) odslušale smo i dva predavanja koja su neke temeljne zakone fizike prikazali u novom svijetlu dajući zamah i predavačevoj kreativnosti i zanimanju publike. U tom tonu, predavanje o podjeli virtualnih (silonosećih) i stvarnih čestica u svemiru završilo je izradom koktela (moram priznat da se, budući da smo se prošvercale kao punoljetne, i nismo baš oduševile), a ono naslovljeno "Fizičar u kuhinji" pokazalo nam je primjenu plinskih zakona na kruh koji jedemo, čudno agregatno stanje tijesta za čije proučavanje na fakultetima u inozemstuvu postoje cijeli odsjeci, a na kraju i kako izračunati koliko treba peći puricu od 6 ili 8 kila. Objašnjeno je i kako se spektrografijom prikazuje stavarna korist od štednih žarulja koje doista emitiraju svjetlost samo u vidljivom spektru pa njihov spektar nije neprekinuta krivulja nalik valu poput onog običnih žarulja gdje su gubici ogromni te kako pomoću zavojnice od bakrene žice i malo plina napraviti nešto nalik plazma televizoru (kad bi bar to doslovno išlo tako pa da si možemo priuštiti homemade plazmu), isto tako kreativnost znanosti bila je na cijeni u laboratoriju za fiziku površina gdje se svi procesi vode postupkom zamišljenim poput čitanja Braillevog pisma kod slijepaca.
Što se šalabajzanja tiče, pogledale smo Dalijevu izložbu koja unatoč prisutnom nerazumijevanju što je umjetnik htio reći nikoga ne otsavlja ravnodušnim, barem što se tehnike brkatog čudaka tiče. Ostatak vremena provele smo po raznim krnjižarama, na pohanim tikvicama i naravno, škicajući zagrebačke alternativce.
Kao iskustvo za naša buduća (uglavnom imaginary) putovanja (err...snalaženje nam i nije najjača strana) i moguću (vjerojatnu) karijeru svakako pozitivno i poticajno.
Dr. Ivan Đikić: Izazovi suvremene znanosti, Dani novih tehnologija
Iskreno, ovo je bilo jedno do predavanja od kojega sam očekivala više nego je naposlijetku bilo ponuđeno. Iako je dr. Đikić vrstan govornik i predavač ono je izgubilo na atraktivnosti i kvaliteti većinom zbog konstantno prisutne političke i kritičke note iza zadane znanstvene teme. Iako je govorio i o svome području, borbi protiv tumora, nje se dotakao samo kratko i bez pretjerano dubokog objašnjavanja (iako je recimo dobro znati kako se i tumori šire pomoću sebi svojstvene vrste matičnih stanica čije uništenje je jedini način da se tumor ubije dok ga sv druge metode smanjuju ili odgađaju, te da svaka terapija u principu samo potiče njegov rast pomalo stvrajući kontraefekt željenome) usmjeravajući se na druge aspekte znanstevnog rada poput svojega.
Ono čemu se mora pridati istinitost od svega rečenog sigurno je činjenica da se u sredinama poput naši kreativni pojedinci sustavno guše i sputavaju što ih tjera da od svojih zamisli odustanu ili ih pak ostvare van matičnog područja kao i da je u financiranju i poticanju znanosti kod nas najprisutnije ono što se karakterizira kulturom korupcije i potezanja veza. Govoreći o svojim projektima, više je nego jednom napomenuo da su financirani stranim kapitralom dodatno tako naglasivši u koliko je podređenom polažaju znanost u našim krajevima iako se rado volimo kititi titulama koje znanje sadrže u sebi. Nažalost, doista se za sve vuku veze i doista se kreativce "ubija" i uniformira, počevši od osnovne škole pa nadalje što je opet problem neadekvatnih odredbi koje takvo što dopuštaju.
Inače, ovdje je bila Boky sa mnom i ne mogu se ni na njeno društvo ni najmanje požaliti, još sam i dobila toplu čokoladu, i tko onda ne bi u znanstvenike.
Korado Korlević: Svjetlosno onečišćenje, školski izlet u zvjezdranicu Višnjan
Gospodina Korlevića, priznatog i uspješnog astronoma već sam imala prilike čuti i svaki puta pokazao se vrijednim i njamanje poklonjene mu pažnje. Pionir na našim prostorima u temi kojom se bavio prikazao nam je svu širinu i opasnost od nečega čemu smo možda i svaki dan svjedoci a što zbog slabe informiranosti teško prepoznajemo.
Svjetlost se oko nas nesmiljeno rasipa, energija se troši, a posljedice za okolinu i biološku ravnotežu često su kobne. Počevši od svima poznatih kornjača želvi koje prelaze cestu do supermarktea ( a rijetke preživljavaju taj kobni prijelaz) misleći da je njihova svjetlost zapravo svjetlost mjeseca koji ih navodi prema moru do činjenice da zbog neekoloških lampi izumiru leptiri, a raste broj pauka koji se gnijezde ispod svjetiljki gdje im hrana doslovno pada s neba (izbrojano više od 1000 crnih udovica pod rasvjetnim tijelima na istarskom ipsilonu), također stradavaju i ptice, kote se mravi, a lokalne zajednice obećavaju sve više i više svjetla koje u krajnjem slučaju poremećuje i ciklus dan-noć na koji su ljudi naviknuti što i kod nas samih može imati posljedica. Rješenje naravno nije u razbijanju okruglih ili simetričnih lampi koje rasipaju svjetlo na sve strane kao ni onih koje su umjesto na cestu usmjerene prema prirodi već u edukaciji i širenju svijesti.
Dakle, ne daj bog da postavite okrugle lampe u vrtu; nakotit će vam se mravi i pauci, djeca bit kratkovidna (dokazano za bebe koje spavaju u tzv. lošem mraku), a mrtve ptice padat s neba.
George F. Smoot: Fate and History of the Universe, Festival znanosti
Još od prošlogodišnjeg iznimno pozitivnog iskustva i ja i Pilgrim s odušeljenjem smo očekivale novo izdanje Festivala znanosti u Rijeci, a prilika da uživo čujemo Nobelovca koji je relativno nedavno tu nagradu dobio za svoja otkrića došla je kao šećer na kraju i nadovezala se savršeno na višemjesečno proučavanje što o sličnim temama misli još jedan veliki um teorijske fizike, Stephen Hawking.
Tema predavanja bila je zastupljena kroz priču o pozadinskom ili reliktnom zračenju koje je odraz topline prvobnog, gustog svemira nastalog Velikm praskom čijim se nejednolikostima objjašnjava nastanak galaktika i zvijezda uopće.
Iako možda malo nepristupačnije nego ostala predavnja koja ovaj izvrstan događaj može ponuditi zbog jezične barijere, ali i lagane nerazumljivosti onima neupućenima u temu predavanje je bilo iznimno posjećeno, a i sam se predavač pokazao kao osoba vrijedna te pažnje, osobnošću podjednako kao znanstvenom izvrsnošću i širinom.
Ipak, ono što me doista oduševilo bila je tribina u večernjim satima na kojoj je profesor odgovarao na pitanja publike (ou jea, i sa mnom, iako sam od tremne jedva držala mikrofon) pokazavši tako punu širinu svojega znanja, ali i dobrošudnost naravi i simpatičnost koja naprosto oduševljava; pokazao se upravo onakvim kakav bi znanstvenik trebao biti.
Dakle, nedavno je otkriveno da se svemir širi sve brže i brže što se objašnjava pojmom tzv. tamne energije (dark energy) koja bi služila kao neka vrst kozmološke konstante s negativnim pritskom koji na svemir djeluje odbojno tjerajući ga na što bržu ekspanziju što bi nas na kraju moglo dovesti do toga da se sva nebeska tijela oko nas toliko odmaknu da ih nikada više ne možemo, sputani brzinom svjetlosti kao maksimumom, vidjeti ili komunicirati s njima te bi ostali sami u svom izoliranom djeliću svemira; naravno, radi se o desecima milijardi godina, a tu je uvijek i mogućnost da će se taj pronalazak drukčije objasniti ili da ćemo tamnu energiju zamijeniti novom teorijom prihvatljivijeg rješenja, pogotvo zato jer ideja tamne energije u nekim varijantama povlači i ideju nove singularnosti, obrnutog Velikog praska tzv. Velikog sažimanja u slučaju da se ta sila o kojoj gotvo ništa ne znamo i koja je malo iznad obične hipoteze odluči ponašati na način obrnut sadašnjem.
Unatoč tim predviđanjima pamtit ću to druženje, ako se tako može nazvati, s oduševljenjem i kao apsolutno pozitvno, a prof. Smoot seli se na listu mojih idola zajedno s Heisenbergom, Hawkingom i Harrisom (err da, nije fizičar nego basist,ali...).
Petar Suhadolc: Moć vode, festival znanosti
Tsunamiji nisu ništa novo i ništa neobično, a uzrokuju ih mnoge pojave s kojima su nas davili na geografiji poput smicanja ili podvlačenja litosfernih ploča. Na otvorenom moru su bezopasni i visoki tek oko pola metra, ali zato 300-400 km dugački i brzi oko 800 km/h, a kad dođu do luke i sva se energija sabije u malen prostor amplituda im raste do ogromnih visina.
Radi se o fenomenu o kojem se jedno vrijeme mnogo govorilo zbog tada aktualnih stradanja, a sada smo imali priliko od stručnjaka čuti o objašnjenju i povijesti te razorne pojave koja i nije tako rijetka ( svakih 12 godina na poluotoku Kamčatka), a odigrala je i neke od važnijih uloga u povijesti (tsunami izazvan izljevom vulkana na Santoriniju uništio je Mikensku kulturu vodeći Grčku u tzv. mračno razdoblje).
Zanimljivo i korektno predavanje s mnoštvom korisnih grafova i snimki uz objašnjenje da nije sve baš tako jezivo ako što se čini niti toliko napuhano kako to novine prikazuju.
Manji tsunami može se doživjeti i na Jadranu bez ikakvih većih posljedica, a većina zemalja u sustavu je obavještavnja kada se opasnost nađe u blizinu. Na kraju krajeva, svi koji žive u neboderima na vsikom katovima garantirano su sigurni i ako su u blizini nemirnog fjorda (u fjordovima tsunamiji nastaju zbog potresa izazvanim otpadanjem dijelova obale) ili širokog zaljeva.
Korado Korlević: Voda u svemiru, Festival znanosti
Kad obično govorimo o planetima s vodom u našoj blizini mislimo većinom na Mars za koji je i dokazno da je imao oceane, a ledene kape na njemu još označuju prisutnost vode u krutom stanju.
Prof Korlević proveo nas je duž Sunčeva susatva na mnoga mjesta koja su jednom mogla stvoriti život ili na kojemu se on može iz vode potaknuti implicirajući tako da bi naši daleki potmci mogli živjeti na nekom od bližih nam planeta ili mjeseca nekih od plinovitih divova poput Saturna.
Jedinu zamjerku ovdje mogu naći u inzistiranju da tražimo život tamo gdje se on može zasnivati na vodi i ugljikovim spojevima poput nas samih; ovakvo provođenje antropskog načela (ugrubo: svemir je takav zato jer ga mi takvi kakvi jesmo promatramo kroz prizmu našeg postojanja) potpuno isključuje sav moguć život koji mi možda ne možemo pojmiti jer je drukčije građe nego što mi život, poučeni sobom kao primjerom, zamišljamo. Također mi je mrska pomisao na poticanje života iz vode na nekom od potencijalno naseljivih planeta ili satelita; to bi opet bio život kakav mi pozanjemo gotvo nasilno doveden na svijet koji bi ga možda razvio na drugi način. Takvo igranje boga također ostavlja otvoreno pitanje našeg postojanja, jer ako mi možemo dovesti život na druga mjesta u svemiru kako znamo da ga netko drugi nije donio nama? Sve rečeno upućuje na velike šanse za prvu tezu.
Zanimljivo i atraktivno predavanje na kakvo smo od ovog vrsnog predavača i navikli. Mnogo toga doista nisam znala i bio je užitak to naučiti i saznati dajući si pritom mogućnost kritike i promišljanja.
Post je objavljen 22.04.2008. u 20:20 sati.