Pregled posta

Now you're gone

Lana je, nečitljivog izraza lica, gledala u magloviti krajolik prekriven bijelim prekrivačem. Osjetivši ubod ljutnje radi njenog ignoriranja, pomalo živčano uzdahnem: "Slušaš li ti mene uopće?"
Okrenula se od prozora i pogledala me. "Slušam, i pokušavam smisliti što da ti pametno kažem."
Opet moj uzdah. Živcirala me cijela situacija, živciralo me podrhtavanje vlaka, a još me više živcirala činjenica da sam živčana.
"We've waited far too long to watch it all crash and fall trough, so when you fell like shit you've gotta keep on puhin'", pjevušila sam, pokušavajući naći 'duševni mir', no to je ionako bilo bespotrebno.
"I šta ćeš sad?" upitala je Lana.
Okrenula sam očima. "Da to znam, bih li išla pitati tebe?"
"Sorry što na rečenicu 'Sviđa mi se Oleg, ali još volim Nathana' ne mogu naći nikakav razuman odgovor u roku od 30 sekundi", odgovorila je jednoličnim tonom.
"Znam, znam...ali kad je tako frustrirajuće!" bijesno sam bacila blok za crtanje na suprotnu stranu odjeljka. Podigla je obrve, a ja sam na to samo slegnula ramenima.
"Rekla si da ideš kod njega za praznike?" upitala je, zanemarivši moj živčani ispad.
"Da...prekosutra."
"Pa, odi i vidi kak će tamo bit, pa još malo razmisli o svemu. To je najbolje kaj ja mogu smislit."
Obje smo zašutjele. Promatrala sam odjeljak. Poznata smeđe-crvena sjedala sada su se činila pomalo stranim, kao i škripa pri otvaranju vrata. Smučilo mi se na pomisao o odlasku iz Hogwartsa jednom zauvjek. Ali to je ionako bilo par godina ispred mene. Nisam se trebala brinuti. Bar ne još.
Na vratima je stajala Dora.
"Čuj", rekla je, obraćajući se Lani, "Nathan te pozvao u vikendicu njegovih staraca. Stacy ide." Pogledala me, pomalo sućutno, a ja sam odvratila pogled s izrazom gađenja. Mrzila sam kada me ljudi sažaljevaju.
"I?" upitala je u očekivanju.
"Mislim da ću ići", Lana je odgovorila, kraičkom oka promatravši moju reakciju. Kao da ne kužim.
"Boli me kurac, ionako idem kod Ozrena", obavijestila sam ih, ponašajući se kao da mi nije stalo.
"Norah...." započela je Dora, no ja sam je zaustavila zamahom ruke.
"Nije mi stalo, stvarno, nećemo opet voditi taj razgovor."
Zavladala je tišina, jedna od neugodnijih u ovom društvu.
"Nego, idem ja onda..." Začulo se zatvaranje vrata.
"Zašto joj nisi rekla?" Lana me napala čim su se vrata za Dorom zatvorila.
"Time ne bih postigla ništa", mirno sam odgovorila. Stanka.
"Što?" upitala sam, primjetivši njen odsutni pogled.
"Ne, samo sam mislila...mi smo, sve tri, najbolje frendice. Čudno mi je, da znam, a ona ne."
"Sve je u zadnje vrijeme čudno", odvratila sam, zatvorivši tu temu.

***

Istupivši nogom iz vlaka, duboko sam udahnula. Da, osjećala sam londonski smog i poznati miris parne lokomotive. Bila sam doma.
Požurila sam pronaći svoju prtljagu, a zatim se, sa preteškim kovčegom u rukama osvrnula u potrazi za svojom majkom. Stajala je ispod sata mašući mi, s osmijehom preko cijelog lica. Odlučnim korakom, krenula sam prema njoj.
"Ej, dušo!" pozdravila je i čvrsto me zagrlila. Zalijepila sam joj pusu u obraz i odvojila se.
"Bok, mama", odvratila sam pozdrav.
"Imam nešto za tebe", rekla je i pružila mi kutiju srednje veličine s crvenom mašnom.
"Da otvorim sada?" upitala sam s osmijehom. Kimnula je. Odvezala sam mašnu i strgnula papir. Ugledala sam potpuno novi, crni, moderni mobitel. Na preklapanje.
"Ajme, mama, predivan je! Hvala!" zagrlila sam je još jednom.
"Hoćemo?" pogledala me.
"Aha", nasmiješila sam se i uhvatila je za ruku. Par trenutaka kasnije, našla sam se u svom toplom domu. Drvce je već bilo okićeno i cijeli stan je bio uređen.
"Znam da te stvarčice sada ima stvarno mnogo čarobnjačke djece, pa se možeš čuti sa svojima", nastavila je pričati, "a kad smo već kod toga tko se čuje s kim, gospođa Parkinson i ja smo razgovarale, pa sam zaključila da možeš ići kod tog malog Ozrena."
Nasmiješila sam se, uzela kovčeg i zaputila se prema svojoj sobi.
"Ali tek za 2 dana", dodala je.
"Znam mama, pa neću te ostaviti samu za Božić!" doviknula sam prije nego što sam zatvorila vrata.
Raspremivši stvari zaključala sam vrata zahrđalim mjedenim ključem i zapalila cigaretu. Na radiju je svirala pjesma "Now you're gone". Sjela sam na krevet i izležavajući se promatrala svoju sobu. Pogled mi je zastao na panou obješenom iznad radnog stola, na kojemu su bili obješeni neki crteži, biseri koje sam zapisivala tijekom nastave i par slika. Na jednoj od njih ugledala sam Nathana.
Pa, to nije bilo za neočekivati. Mislim, nisam bila ovdje od ljeta.
Besmisleno sam buljila u tu sliku više od minute. Nisam ustala i zapalila je, niti je poderala. Nisam je čak ni maknula iz vidokruga. Umornim pokretima ugasila sam cigaretu i zaklopila oči. Nakon par trenutaka, utonula sam u san.

Probudila me zvonjava mobitela. Lijeno sam ga dohvatila s poda i javila se.
"Halo?"
"Pogodi ko je!" vrisnula je Dora.
"Hmm...vriskica? Znaš, neki ljudi spavaju", dodala sam mrzovoljno. Rijetki su bili dani kad bih se probudila sretna i kad ne bih štedjela na riječima.
"Sad je 19 sati, rijetki ljudi spavaju. Nisam znala da si postala penzioner. Uglavnom, ja sam u Zakutnoj, Alexis ima nekog posla pa sam došla s njim. Stoga, alarm svim umirovljenicima-nacrtajte se u Šupljem za 10 minuta", bila je dobro raspoložena.
"20", pregovarala sam, "ne stignem se spremiti."
"Šminkerice! Imaš 15. I bolje ti je da ne popušim cijelu kutiju čekajući te, inače mi kupuješ novu!"
"Volim i ja tebe. Stižem za 20 minuta", rekla sam, i poklopila prije no što se stigla usprotiviti.

Pola sata kasnije, sjedila sam u Šupljem Kotliću, umorno buljeći u polupraznu šalicu tople čokolade. Iako je u gostionici bila prilično bučno, za zadnjim stolom u kutu vladao je muk. Kružila sam prstom po rubu šalice, potpuno nezainteresirano. Ignorirala sam Dorin prodoran pogled, koji me pokušavao natjerati da nešto kažem.
"Mislim da bih se bolje zabavljala da sam sama", naglasila je zadnju riječ.
"Onda me nisi trebala pozvati", odgovorila sam jednoličnim tonom.
"Božić je! Malo veselja?" upitala je sa smiješkom.
"Otkad si ti blagdanski tip?" nasmijala sam se, ali nekakvim turobnim, nepoznatim smijehom.
"Imaš pravo, od nikad", rekla je i slegnula ramenima, zavalivši se natrag na naslon stolice. Začuo se glasnan tresak zatvaranja vrata uzrokovan vjetrom, no ni jedna od nas nije reagirala. Dok sekundu kasnije nismo čule dobro poznat, veseo smijeh. Dora se automatski uspravila, dok sam ja pokušavala složiti ravnodušnu krinku. Pogledala je prvo mene, zatim u smjeru šanka, a onda ponovo mene. Kako je brže pogledavala malo tamo malo mene, znala sam da se približava. Uskoro sam mu mogla čuti i korake.
"Bok", pozdravio je, veselim tonom. Prisilila sam se podignuti pogled.
"Bok", prozborile smo Dora i ja u isti glas, no s različitim prizvukom. Dora je zvučala kao da joj je drago što ga vidi, mada to nije bila baš najsretnija situacija, a ja, ja sam zvučala pribrano. Normalno. Ravnodušno. Pokušavala sam se praviti da ne primjećujem predivnu djevojku plave kose pored njega. Pokušavala sam je ne primjetiti.
"Pa, kako si?" upitala ga je Dora.
"Ide, ide. Vidimo se u subotu?" značajno ju je pogledao.
"Naravno", odgovorila je sa smiješkom.
"Idemo naći stol?" djevojka je progovorila. Zvučala je pomalo umišljeno, no ja se nisam obazirala.
"Aha", rekao je, a ona ga je zgrabila za ruku i povukla. "Sretan Božić!" nespretno je mahnuo.
"Sretan Božić", promrmljala sam, križajući ruke na prsima. Dora me gledala onim ispitivačkim pogledom, ali ovoga puta sigurna da neću progovoriti. Pokušavala me pročitati, vidjeti moju reakciju.
"Znaš, ona je samo zamjena", rekla je. Da, da, tješi me, sažaljevaj me, to volim. Poludit ću!
"Nije me briga." Tišina.
"Nitko je ni ne voli. Svi misle da je umišljena krava, što i je." Dodaješ sol na ranu.
"Super."
"Ziggie je rekao da imaš bolji šupak od nje", nasmijala se, očito se prisjećajući toga. Odjebi.
"Ne zanima me."
"Nije ju čak ni pozvao u vikendicu."
"JESAM REKLA DA ME NE ZANIMA!!!" bijesno sam viknula i ljutito ustala, rušeći pritom šalicu koja se uz glasan tresak razbila u tisuće komadića. Gurnula sam ruku u džep i bacila par galeona na stol. Uz sve oči uperene u mene, izjurila sam van, na snijeg.
Bijesno sam stupala kroz mećavu, stisnutih usnica i ljutitog izraza lica.
"Norah!" čula sam povik par metara iza sebe. Nastavila sam hodati.
"Daj stani, Norah!!!" Pravila sam se da je nečujem i udaljila se još nekoliko metara.
"Norah! Hoćeš li stati, molim te?" začulo se sa već poprilične udaljenosti. Nije to bio čak ni 'molim te' upućen od Dore...bilo je nešto u njenom tonu što me natjeralo da se okrenem. Stajala je, do koljena ukopana u snijeg, i gledala me. Polaganim koracima sam krenula prema njoj, a par sekundi kasnije i ona je krenula prema meni. Zastale smo kad nas je odvajalo još samo 40-ak centimetara.
"Oprosti", prošaputala sam, zbog zavijanja vjetra jedva čujno. Nakon trenutka tišine, oteo mi se jecaj i bacila sam se u njen zagrljaj.
"Sve je uredu", rekla je blago i zagrlila me još čvršće.

Kada se Dora konačno, ali naravno sasvim ljubazno riješila moje mame, gotovo sam potrčala prema svojoj sobi. Zavalila sam se na krevet, a Dora je za nama zaljučala vrata. Elegantno je odšetala do linije i pustila tihu glazbu u pozadini. Zapalivši cigaretu, sjela je nasuprot meni i s odlučnim izrazom na licu rekla: "A sada, sada ćeš mi ispričati što se točno dogodilo u Šupljem Kotliću."

"Ja znam da te on još uvijek voli", zaključila je nakon razgovora koji je trajao već skoro sat i pol.
"On je to rekao?" upitala sam, osjećajući kako se nekakva 'nada' budi u meni. Glupačo!, rekla sam sama sebi i zatomila taj osjećaj.
"Ne, ali ja to znam", tvrdila je ona.
Okrenula sam očima. "Da, ziher. Kak ti to možeš znat?"
"Norah, ja tebe i njega poznajem bolje nego što vi sami sebe poznajete. Vidim po njemu, po reakciji kada te neko spomene, po trudu koji je danas uložio da izgleda sretno, po tome kako oboje nastojite učiniti jedno drugog ljubomornim."
"Ona cura je bila prekrasna", nadovezala sam se.
"Ima deblje noge i veću škembu. Plus manje cice."
Nasmijala sam se. "Lijepo od tebe."
Uzdahnula je, onako kako samo ona to zna, u stilu nemoj-srat-joj-kak-me-ovo-živcira-kaj-se-tebi-sve-mora-crtat: "Ja ne vjerujem u ljubav. Ali ako postoje srodne duše, onda ste to Nathan", tu sam se ja trznula, navikavši na izbjegavanje tog imena, "onda ste to Nathan i ti."
Promeškoljila sam se. "Volim te, da znaš. Volim te najviše na svijetu."
Nasmijala se. "I ja tebe. A sada, kako planiramo riješiti problem pod šifriranim imenom "Sranje br. 666" iliti Olega?"
"Hej!" viknula sam, udarivši je plišanim zecom. "Ozren je presexy."
Pogledala me, pomalo prestrašeno. "Niste se vi valjda jebali???"
Okrenula sam glavu na drugu stranu, izbjegavajući njen pogled.
"Norah!" čula sam uzrujano upozorenje. Ustala sam s kreveta i odšetala do prozora, još uvijek odvraćajući pogled.
"Norah, ako si ti dala toj glupoj slytherinskoj šupčini, ja, ja ću te"
"Znači, sigurno bih upala na glumačku akademiju" okrenula sam se prema njoj, i prasnula u smijeh.



Post je objavljen 22.04.2008. u 18:33 sati.