Marketing
sad sad somethin sadest...
Nedjelja, 24. ožujka
Napisao Jim Willis, 2001.
Ako imate psa – procitajte ovu pricu…
Ako ste imali psa - procitajte ovu pricu…
Ako želite imati psa - procitajte ovu pricu...
Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoc beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zlocesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?" – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leda te ceškao moj trbuh. Moje razaranje kuce trajalo je nešto duže nego što se ocekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjecam se noci kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugacke šetnje i trcali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je "sladoled štetan za pse", kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, cekajuci kraj dana i trenutak kad ceš doci kuci. Polako, poceo si sve više vremena posvecivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeci svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo cekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razocarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kuci ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila "ljubitelj pasa" - ipak sam je srdacno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushicenje. Bila sam ocarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da cu ih povrijediti, tako da sam vecinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kucici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam "zatocenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo išcekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novcanika i pricao price o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon cega bi nastojao promijenili temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni cete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kucnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju "obitelj", ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbudena kad smo krenuli autom, ali uzbudenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i macke, na strah i beznade. Ispunio si sve obrasce i rekao "znam da cete joj pronaci krasan dom". Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovjecnog psa, cak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo "Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!" A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajuci mi pogledati u oci, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospode rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ceš se preseliti, ali nisi ucinio ništa da mi pronadeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako je mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam vec odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrcala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da ce netko doci, netko komu je stalo, netko tko ce me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošcu štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svaciju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i cekala. Cula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuce tihe sobe.
Stavila me na stol, poceškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u išcekivanju onoga što ce doci, ali obuzeo me i osjecaj olakšanja. Zatoceniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe obicavala tješiti prije nekoliko godina. Strucno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekucinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oci i prošaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moj pseci govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko nece ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje necu biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko razlicito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?" nije bilo upuceno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe cu misliti i cekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
peuzeto s čijeg bloga....
s Roberta blog
Post je objavljen 22.04.2008. u 17:25 sati.