ej ljudi.. pitala sam svoju frendicu da objavim njen tekst na blogu kako vi ne bi slucajno nest tak prozivljavali ona nazalost je.. i nakon dugog nagovaranja je pristala.. pa da krenemo sa tekstom:
GRESKA
bila je to tamna i duga noc, lezala sam u krevetu i mislila na tebe.. zazvonio mi je mobitel, bila je to tvoja poruka u kojoj je pisalo: "mala sorry al ne mozemo vise biti zajedno!" nista ti nisam odgovorila, nisam niti pitala za razlog, samo sam tiho plakala.. nisam vise imala volju za zivotom jednostavno ti si mi bio sve.. danima nisam jela niti spavala, povukla sam se od svih, bila sam odvojena od svijeta, po cijele dane samo sam plakala.. kada su me pitali sto se sa mnom dogada jednostavno sam odgovorila "NISTA".. samo sam gledala tvoju sliku i plakala.. kada bi mi donijeli hranu u sobu dala bih je svom psu Rex-u.. nakon nekoliko dana vise nisam mogla stati na noge.. cesto sam padala u nesvijest.. kada mi se brat vratio sa puta (bio je na putu za rodendan s ekipom) i vidio me u takvom stanju uzrujao se, bio je ljut, i sto je najcudnije od svega suze su mu potekle niz lice.. kasnije me pitao: "Lana, sto si to ucinila?" nisam mu mogla odgovoriti, iako sam s njim uvijek pricala bas o svemu.. naglo se ustao s kreveta i ljutito rekao: "Obuci se, vozim te u bolnicu." pokusala sam ga odgovoriti od toga ali na svu srecu nisam uspjela. otisao je do svoje sobe i uzeo vozacku dozvolu kada se cuo udarac.. onesvijestila sam se... PO TRECI PUT TOGA DANA!! dosao je u sobu, uzeo me u narucje i odnio u auto.. na putu do bolnice uspjela sam doci k sebi.. u autu je bila i Anna, bratova cura.. dosli smo u bolnicu, nisam mogla hodati, pridrzavala sam se ze Marka i Annu.. cim smo usli u bolnicu prisla nam je medicinska sestra koja je zvala doktore koji su me brzo smjestili u sobu... cijelu sam noc bila na raznim pretragama... jos uvijek sam cesto padala u nesvijest.. BILA SAM NA RUBU ANOREKSIJE!!! nakon nekoliko dana nekako sam uspjela stati na noge.. ali to nije dugo trajalo.. nakon samo par koraka pala sam i udarila glavom u nesto tvrdo... nakon toga se vise nicega nisam mogla sjetiti.. znam samo ono sto su mi ispricali sljedecega dana a to je sve ovo sto pise u ovom tekstu pa se nadam da je istina i da mi nista nisu presutili.. kada sam se probudila pored moga kreveta je sjedio neki muskarac, prema svemu sudeci nije imao niti 20 godina.. nisam znala tko je on, jednostavno nisam mogla nikoga prepoznati.. CAK NITI SVOJU OBITELJ!!!!!! ubrzo mi se vratilo pamcenje.. svi su bili presretni, ali ja sam plakala.. plakala sam jer prije samo nekoliko dana nisam mogla prepoznati Marka, svog brata koji je uvijek bio uz mene!! ali ipak sam jednim dijelom bila presretna jer su svi ostali uz mene unatoc svemu sto se dogodilo u proteklih nekoliko tjedana.. danas, 2 tjedna nakon sto sam izasla iz bolnice, jos uvijek se oporavljam i zelim zahvaliti svima koji su bili uz mene a najvise Marku i zelim nesto savjetovati svim curama koje sada ovo citaju: "NEMOJTE ICI MOJIM PUTEM I NE PADAJTE U NEKU OGROMNU DEPRU AKO VAS NETKO ILI NEST POVRIJEDI, NEMOJTE BITI GLUPE KAO JA PA ZBOG NEKOG KRETENA OVAKO PATIT I UPROPASTIT SVOJ ZIVOT I SVE, IMA JOS DECKIJU, PA NIJE ON JEDINI NA SVIJETU IAKO NAM SE U TOM TRENU NE CINI TAKO, A I AKO VAS JE POVRIJEDIO SAMO JE DOKAZAO DA VAS NE ZASLUZUJE! VJERUJTE, IMA BOLJIH KOJI CE VAS CIJENITI I VOLJETI!!!
Post je objavljen 22.04.2008. u 16:41 sati.