Izabranim putnicima, rasijanima... izabranim po predznanju Boga Oca za posvećenje koja ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi.... (1 Pt 1,1-2).
Vi ste neki takvi bili. Ali se opraste, i posvetiste, i opravdaste imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga. (1 Kor 6,11)
Ovo je suština velike teme Reformacije, spasenje samo po milosti, samo kroz vjeru. Nije ni čudo da volimo pjevati:
Veličanstvena milosti – divne li poruke,da spašen nesretnik poput mene je;Izgubljen bijah, a sada nađen sam, slijep bijah, a sada vidim. Milost je ta koja pouči srce moje strahu, i milost straha me oprosti;kako dragocjena ta milost bila je, u trenu prvi puta kad uzvjerovah.
- John Newton
Jasno mi je da se ovo doima paradoksalnim idejama, te da potrebuje pažljivo promišljanje. To je razloga zbog kog sam naveo dosta ulomaka iz Pisma, te vas ohrabrujem da stanete na tren i pozorno ih pročitate. Pitanje nije: da li se meni dopada ideja, već, da li tu misao naučava Pismo. Spoznaja da je Bog taj koji nas izbavlja, je uvjerljivo velika utjeha. Ako se tek susrećeš s vjerom, možeš znati da je Bog moćniji i od najtvrdokornijeg srca, te da može savladati i tvoju tvrdoglavost. Stoga, ako si vjernik, to znači da si „u Kristu“ u sigurnoj kolijevci svemoguće pažnje vječnog milostivog Boga. Oni koji su sjedinjeni s Kristom moraju razumjeti, da je to što im se je dogodilo bilo Božji naum još prije stvaranja svijeta – Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? (vidi Rim 8,28-39.)
Ovdje želim dodati osobno iskustvo. U mom osobnom duhovnom putovanju, dok sam bio mladi kršćanin koji se trudio čitati i razumjeti Bibliju, iznova sam nailazio na ulomke poput malo prije navedenih. Kada bih zapitao što znače izrazi predestinacija ili izabranje, suočio bih se s obazrivim pogledom i dobio objašnjenja onoga što ti izrazi ne znače, ali nikada nisam dobio izravno i pozitivno objašnjenje. Obzirom da sam bio primoran na osobno promišljanje ovog naučavanja, počeo sam nalaziti ogromnu radost i sigurnost u ideji da je Bog imao potpunu kontrolu, te da u mom slučaju, na primjer, moj susret s Kristom nije bio slučajnost. Bog me ljubio! Bog univerzuma imao je osobni interes za mnom i vodio me je korak po korak k točki u kojoj sam zaželio imati povjerenje u Krista i u kojoj se to povjerenje [u njega] i dogodilo.
Praktični učinak ove nove svijesti o predestinaciji je bio, da je moj um, umjesto o sebi, počeo više razmišljati o Bogu. U mom je kršćanskom življenju to značilo, da sam umjesto velike zabrinutosti i osjećaja nedovoljnog dostignuća kao kršćanina, sve više i više rastao u sigurnosti mog odnosa s njim – jer to je bio odnos koji se temeljio na njegovoj ljubavi i milosti, a ne na mojim postignućima. Nedugo nakon ovih osobnih otkrića počeo sam studirati sistematsku teologiju i povijest crkve, te sam shvatio da ova novo nađena uvjerenja glede „doktrine o milosti“, kako su je zvali, nije bila jedino moja. Ona je bila u srži teologije velike obitelji Reformiranih crkava.
Iz knjige: Stephen Smallman, What is a Reformed Church, str. 15-17.
Preuzeto sa: semperreformanda.bloger.hr
Post je objavljen 21.04.2008. u 22:55 sati.