-život ne samo da ima svoj smisao nego ga i zadržava -pod svim uvjetima i u svim okolnostima; i da će ga sačuvati do svoga posljednjeg časa
-bezuvjetna vjera u bezuvjetnu smislenost života
-...ali je od neusporediva značenja za život svakog pojedinca da se tome smislu preda
-šansu da prežive imali su uglavnom oni koji su bili upravljeni na budućnost, na neku zadaću koju u budućnosti trebaju ispuniti, na smisao kojega ih je
ostvarenje u neku ruku očekivalo, ili na neku osobu koja ih je s ljubavlju čekala...
-život je patnja, preživjeti znači naći smisao patnje
-Nietzsche: "Onaj tko zna "zašto" živjeti, moći će podnijeti gotovo svakojako "kako" živjeti
-Čovjeku se može oduzeti sve -osim jednoga: temeljne ljudske slobode da u svim okolnostima izabere svoje držanje, da prihvati svoj vlastiti put.
-Dostojevski: "Jednoga se bojim: da ne budem dostojan svojih patnji."
-nema svoj smisao samo jedino djelatni život kada čovjek može stvaralačkim načinom ostvarivati vrijednosti; niti jedino uživalački život koji čovjeku daje mogućnost da se ispuni doživljajem ljepote - u prirodi i umjetnosti; nego svoj smisao zadržava i život koji -kao u logoru- nema više nikakve šanse ostvarivanja stvaralačkih ili uživalačkih vrijednosti; nego mu još samo pušta šansu ćudoredno najvrednijeg držanja
-čovjeka njegova nutarnja snaga može uzdići iznad njegove vanjske sudbine.
-padaju oni koji nemaju nutarnjeg oslonca!
-lat. finis = "svršetak", ali isto tako i = "cilj"
-"egzistirati za budućnost"
-upravo ta izvanredno teška vanjska situacija daje čovjeku priliku da duhovno poraste iznad samoga sebe
-tima je uspjelo i bilo dano da -dapače i u vanjskom neuspjehu i u smrti- dosegnu ljudsku veličinu koja im možda u njihovu običnom životu nikad ne bi bila dosuđena. Na nas druge, sve osrednje i mlitave, mogle bi se primijeniti Bismarckove riječi: „U životu je kao kod zubara: neprestano misliš da će najgore istom doći, a već je sve gotovo.“. Uz malu izmjenu mogli bismo reći da su ljudi u koncentracijskom logoru većinom vjerovali da su prave prilike života za njih prošle -a u zbilji se njihova prilika sastojala u tom što će oni iz svoga logorskog života učiniti: jadno vegetiranje -kao tisuće logoraša, ili nutarnju pobjedu -kao rijetki i malobrojni...
-čovjekovo je svojstvo da može egzistirati jedino u vidu budućnosti, nekako sub specie aeternitatis (u vidu vječnosti)
-potrebna je temeljita promjena u postavljanju pitanja o smislu života: Moramo naučiti, i očajnike učiti, da doista nije važno što mi od života očekujemo, nego je naprotiv važno što od nas očekuje život! Filozofskim jezikom moglo bi se reći da se ovdje radi o svojevrsnom kopernikanskom obratu: naime, da više ne pitamo za smisao života, nego da sebe doživljavamo kao da smo pitani, kao one kojima život svakog dana i svakog časa postavlja pitaanja na koja nam valja odgovoriti, i to ne mozganjem i retorikom, nego svojim djelovanjem i pravim ponašanjem. Živjeti, na kraju krajeva, znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjivanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjenje zahtjeva svakog časa.
Taj zahtjev -i prema tome smisao egzistencije- varira od čovjeka do čovjeka i od časa do časa. Ne može se dakle općenito odrediti smisao čovjekova života, ne može se općenito odgovoriti na pitanje tog smisla; život -kako ga ovdje zamišljamo- nije nešto neodređeno, nego nešto sasvim zbiljsko i konkretno, kao što su i životni zadaci vrlo realni i konkretni. Konkretna stvarnost donosi sa sobom čovjeku sudbinu koja je za svakoga neponovljiva i jedincata (od svih različita). Nijedan se čovjek i nijedna sudbina ne može usporediti s drugim čovjekom i s drugom sudbinom. Nijedna se situacija ne ponavlja, i svaka od njih traži drukčiji odgovor. Jedanput njegova konkretna situacija zahtijeva aktivnost -da pokuša, dakle, djelotvorno oblikovati svoju sudbinu; drugi put, da uluči priliku te vrijednosti ostvari doživljajno (uživački); drugi put opet da svoju sudbinu jednostavno primi upravo -kao „svoj križ“(...). No svaka je situacija obilježena svojom neponovljivošću i jedincatošću te dopušta uvijek samo jedan jedini -onaj pravi „odgovor“ na pitanje koje je sadržano u situaciji.
-Kada dakle konkretna sudbina nametne čovjeku patnju, morat će on u patnji vidjeti zadatak, i to neponovljivi zadatak. Čovjek mora i naočigled patnje doći borbom do svijesti da je on u njoj tako reći na cijelom svijetu -neponovljiv i jedincat. Nitko mu patnju ne može skinuti niti mjesto njega trpjeti. Ali u tom kako on sam podnosi svoju patnju nalazi se i neponovljiva šansa za jedinstveno ostvarenje.
-nezamjenljivost i nezastupljivost svake pojedine osobe jest ono što osvjetljuje svu veličinu odgovornosti što je čovjek ima za svoj život i za nastavak svog života. Čovjek koji je postao svjestan te odgovornosti, što je ima prema djelu koje na nj čeka ili prema ljubljenoj osobi koja na nj čeka, takav čovjek nikad neće biti kadar odbaciti svoj život. Ta poznato mu je „zašto“ da egzistira -pa će stoga moći podnijeti svako „kako“ svoje egzistencije
-živjeti znači: biti odgovoran za davanje pravih odgovora na životna pitanja, za ispunjavanje zadataka što ih od svakog pojedinca život traži, za ispunjenje zahtjeva svakog časa.
-„mi očekujemo od života“ nasuprot „život očekuje od nas“
-Ali nisam govorio jedino o budućnosti i o mraku kojim je ona zastrta te o sadašnjosti sa svim njezinim patnjama, nego sam govorio i o prošlosti -o njezinim radostima koje nas obasjavaju još i u ovoj tami. Ponovno sam citirao pjesnika -da ne izgledam župnički- koji kaže: „Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu. Ne samo ono što smo doživjeti nego i ono što smo uradili, ono što smo ikad plemenito mislili i ono što smo pretrpjeli... sve smo to unijeli u stvarnost, jednom zauvijek. I premda je sve to prošlost -upravo je u prošlosti zauvijek osigurano! Prošli je bitak također bitak -možda najsigurniji način bitka.
-što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu (ali ipak Bog nam može oprostiti, oduzeti, preuzeti grijehe, op. N.D.).
-I još sam govorio o mnogostrukim mogućnostima da se život ispuni smislom. Pripovijedao sam svojim drugovima (...) o tom da ljudski život ima uvijek i u svim uvjetima smisao i da taj beskrajni smisao egzistencije uključuje u sebi patnju i umiranje, nevolju i smrt. Pozvao sam te jadnike koji su me pažljivo u mraku slušali da stvarima i ozbiljnosti našeg položaja gledaju u oči da ne klonu, nego sačuvaju hrabrost, svjesni da čak ni bezizglednost naše borbe ne može oduzeti njezin smisao i njezinu vrijednost. Na svakoga od nas, rekoh im, gleda u ovim teškim trenucima -i gledat će pogotovo u skorom zadnjem trenutku za mnoge od nas- hrabrećim pogledom prijatelj ili supruga, netko živ ili mrtav, ili Bog: i taj od nas očekuje da ga ne razočaramo, i da trpimo i umremo -ne bijedno, nego ponosno!
-predložio Bogu: neka zbog njegove patnje i smrti bude očuvana od teške smrti jedna njemu mila osoba. Tome čovjeku trpljenje i umiranje nije bilo besmisleno, nego je –kao žrtva- zadobilo najdublji smisao
-Nitko i nikada nema pravo činiti nepravdu –pa ni onaj tko je nepravdu pretrpio
-Pored moralne deformacije koja je prijetila čovjeku koji se nenadano oslobodio duševnog pritiska postojala su još dva druga osnovna iskustva koja su ga karakterno ugrožavala i deformirala: gorčina i razočaranje kad se vratio u prijašnji život. - Gorčinu je izazivalo mnogošta na što je naišao otpušteni logoraš u javnom životu svoje nekadašnje sredine. Ako mora ustanoviti da ga ovdje-ondje susreću jedino slijeganjem ramena ili praznim frazama, tada ga nerijetko snađe gorčina pa se upita zašto je onda sve morao trpjeti. Ako mu se svuda samo ponavlja: „Mi o tom ništa nismo znali“, ili: „I mi smo se napatili...“, tada će se upitati je li to doista sve što mu imaju reći.
Doživljaj je razočaranja drukčiji. Tu ne zapanjuje površnost ili ravnodušnost bližnjih zbog koje bi se najradije negdje sakrio da o njima ne moraš ništa više vidjeti ni čuti... ovdje, u doživljaju razočaranja, osjeća se čovjek izdan od sudbine. Čovjek je godinama vjerovao da je dosegao najdublju točku mogućeg trpljenja, a sad mora ustanoviti da patnja u neku ruku nema dna, da očito ne postoji najdublja točka: da je čovjeku suđeno i dalje silaziti, uvijek nizbrdo...
Govoreći gore o pokušajima duševnog uzdizanja logoraša, rekli smo da se on mora usmjeriti na neki cilj u budućnosti; da ga valja neprestano podsjećati na to da na nj čeka život, da ga očekuje neki čovjek. I sad? Sad mora ovaj ili onaj bivši logoraš ustanoviti da na nj baš nitko ne čeka...
Jadan li je tko otkrije da ono biće koje mu je bilo jedini oslonac u logoru -više ne postoji. Jadan je čovjek koji trenutak -o kojem je tisuću puta čeznutljivo snivao- sada doista doživljava, ali drukčije, sasvim drukčije negoli ga je zamišljao. Sjedne na tramvaj, dođe pred kuću koju je godinama u duhu i samo u duhu gledao, pritisne na zvonce -baš onako kako je u stotinama snova želio, ali tada -ne otvara mu vrata osoba koja je trebala otvoriti, niti će ih više ikada otvoriti...
Svi smo u logoru znali i jedan drugome govorili da se ničim na zemlji ne može nadoknaditi ono što smo prepatili. Do sreće nam nije ni bilo -nije nam sreća davala snage, nije ona davala smisao našoj patnji, žrtvi i umiranju. A ipak -na nesreću nismo bili spremni. To razočaranje koje je nemalom broju povratnika bilo dosuđeno jest doživljaj koji ti ljudi vrlo teško mogu svladati, a ni psihijatar im u tom ne može lako pomoći.(...)
No svaki će bivši logoraš doživjeti dan kada će, osvrćući se na sve svoje doživljaje u koncentracijskom logoru, imati osobit osjećaj: neće moći razumjeti kako je sve to u logoru mogao izdržati. I kao što mu je -na dan oslobođenja- sve izgledalo kao lijep san, tako će jednom doći dan kada će mu sve što je u logoru doživio izgledati samo još kao noćna mora. A kruna doživljaja u logoraša povratnika jest osjećaj da se nakon svega što je prepatio ničega na svijetu ne mora više bojati -osim svoga Boga.
-smisao svoje egzistencije mi ne izmišljamo, nego ga naprotiv otkrivamo
-čovjeku za zdravlje nije potrebna homeostaza (stanje bez napetosti), nego naprotiv stanje težnje i borbe za cilj koji je njega dostojan
-„nedjeljna neuroza“: ljudi su potišteni jer u nedjelju postaju svjesni praznine svog života, koju inaće zaglušuju obaveze
-Svatko u životu ima svoj specifičan poziv ili osobito poslanje da ostvari konkretan zadatak. U tome ga nitko ne može zamjeniti i njegov se život ne može ponoviti. Svatko ima naročitu zadaću i osobnu priliku da je ostvari.
-život čovjeku postavlja pitanja na koja on treba odgovoriti
-bit čovjekove egzistencije je u odgovornosti
-„živi tako kao da sad živiš drugi put i kao da si prvi put činio one pogreške koje bi i sada mogao počiniti“ –najprije pomisli kao da je sadašnjost već prošla i, drugo, da se prošlost sada može izmjeniti i popraviti
-ISTINA SE NAMEĆE SAMA PO SEBI I NE TREBA JOJ POSREDNIKA
-čovjekova je egzistencija, po svojoj biti, samo-nadmašivanje, prije negoli samo-ostvarivanje.
-životni smisao možemo naći na tri kolosijeka:
1)ostvarujući neko djelo
2)doživljavajući neku vrijednost
3)trpeći
-nitko ne može pravo shvatiti bit druge osobe –ako je ne voli
-trpljenje prestaje biti trpljenje u času kad dobije smisao –npr. smisao žrtve
-čovjekova prva briga nije traženje užitka i izbjegavanje boli, nego radije traženje smisla u životu
-smisao života je bezuvjetan
-poziv da svoje misli živim
-LOGODRAMA
...jedan primjer logodrame. Jednom je –pošto je pokušala samoubojstvo- primljena u moju kliniku majka dječaka koji je umro u dobi od jedanaest godina. (...) Majka je pričala svoju povijest. Nakon svog smrti dječaka ostala je sama –s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječje paralize i valjalo ga naokolo u kolicima vozati. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali kad je pokušala samoubojstvo, spriječio ju je bogalj: on je volio živjeti! Za njega je život imao smisla... Zašto za majku život nije imao smisla? Kako bi ga ponovno mogla otkriti? I kako bismo joj pomogli da ga postane svjesna?
Imprvizirajući, uđoh u diskusiju i počeh postavljati pitanja jednoj ženi u grupi. Upitah je: „Koliko Vam je godina?“. Odgovori: „Trideset“. Nastavih: „Ne, nije Vam trideset, nego zamislite da Vam je osamdeset i da ležite na smrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj protekli život, život u kojem niste imali djece, ali ste imali mnogo novaca i uživali u društvu ugled.“. I zamolio sam je da kaže što u takvoj situaciji osjeća: „Što mislite o svom životu? Što sebi kažete?“. Dopustite mi da ovdje navedem njezine riječi s magnetofonske vrpce: „Oh, udala sam se za miljunaša. Živjela sam lagodno u slasti i lasti. Bogme sam živjela: ljubakala sam s muškarcima i peckala ih!... A sada mi je, eto, osamdeset; djece nemam. Gledajući unatrag, ne mogu u svemu tome vidjeti nikakva smisla. Moram doista reći da mi je život promašen ...“.
Tada sam zamolio bogaljevu majku da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj protekli život. Poslušajmo s vrpce što je na to rekla: „Željela sam imati djece, i želja mi se ispunila: jedan je dječak umro, a drugi -bogalj -bio bi poslan u koji zavod da se za nj nisam ja pobrinula. Premda je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu život učinila što sam više mogla ispunjenim; učinila sam od njega što sam mogla boljeg čovjeka.“. Tada je provalila u plač i nastavila: „Što se mene tiče, mogu mirne duše pogledati na svoj protekli život. Moram reći da mi je život imao smisla i ja sam se namučila da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla -što sam najbolje mogla za svog sina. Život mi nije promašen!“ Gledajući na svoj život sa svoje smrtne postelje bila je odjednom kadra naći u njem smisao -smisao koji obuhvaća i njezine patnje. Otud, međutim, postaje također jasno da i kratak život -npr. život njezina mrtvog dječaka- može biti veseljem i ljubavlju ispunjeniji, može tako reći sadržavati više smisla nego život koji traje osamdeset godina.
Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun -na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama- kadar ikad shvatiti smisao svog bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet -u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv. Onda sam dalje upitao: „A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije –neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?“.
-prolazne su jedino životne šanse što ih život pred nas iznosi; a čim ih iskoristimo, one postaju stvarnost: sačuvane su i predane u prošlost –gdje su osigurane od prolaznosti
-„prolaznost“ ne čini našu egzistenciju nipošto besmislenom; ali „prolaznost“ utemeljuje našu odgovornost.
-svakog se časa mora čovjek odlučivati –na dobro ili na zlo: i to će biti spomenik njegove egzistencije
-NADMAŠI SAM SEBE
-ako je čovjek proizvod nasljeđa i sredine onda je robot
-čovjek sam sebe determinira (određuje)
-ljudsko biće ima slobodu da sebe izmjeni
-čovjek je više od psihe
-u čovjeku se krije mogućnost obojega (dobro i zlo); što će tko ostvariti zavisi od njegovih odluka, a ne od uvjeta!!!
Post je objavljen 21.04.2008. u 21:43 sati.