Marketing
Awake...
Buđenje – prvo razočaranje u nizu, jaaako dugom nizu.
Shake dreams from your hair
my pretty child, my sweet one.
Choose the day and choose the sign of your day
the day's divinity
First thing you see.
Could it be me?
Ili ne? To bi onda bio san, a toga mi je već dosta, ili pak nije? Nije mi dosta snova. Meni ne!
And we laugh like soft, mad children
Smug in the wooly cotton brains of infancy
The music and voices are all around us.
Shvaćam da ono nismo mi, tako je nerealno, no ja to ne shvaćam. No možda niti ne želim.
Enter again the sweet forest
Enter the hot dream
Come with us
everything is broken up and dances.
Snovi, poligoni naših bolesnih umova. U njima posjećujemo mjesta koja ne postoje, upoznajemo ljude koji se još nisu rodili. Kažu da su snovi tek reakcije našeg mozga na podražaje koji nam se dogode tijekom dana bilo na svjesnoj ili podsvjesnoj razini. No nema tu definicije. To nije osjećaj, niti kemijska reakcija...nitko ne zna točno što su snovi no ja sa sigurnošću znam da tada gledam u svoju podsvijest. Moji snovi, moje misli...
Sve je tako bolesno simbolično… u hodniku prepunom slika koje nikad neće biti naslikane. Ali ne brini, tvoj hodnik će i dalje biti netaknut. Tvoji snovi će i dalje biti samo tvoji, i sanjat ćeš… sretno.
Before you slip into unconsciousness
I'd like to have another kiss
Another flashing chance at bliss
Another kiss, another kiss…
Nije mi trebalo mnogo da shvatim, ali možda će mi trebati cijela vječnost da zaboravim. Gdje je taj kraj? Nema ga... nešto što nije počelo ne može niti završiti no ipak nekako traje, nezaustavljivo...
The end
Of everything that stands, the end
No safety or surprise, the end
I’ll never look into your eyes
Again…
Zašto smo stvoreni ovakvi? Tako ovisni. Kakav život… u svijetu koji nam ništa ne nudi… ne, nema sigurnosti niti iznenađenja. Neki to nikad neće shvatiti…
Što tu može ruka potpunog stranca? Može li se percepcija promjeniti sa dvije riječi? Ne! nikad nije ni mogla…
„Popeo se kroz prozor, ona ga je prvi put vidjela...
Tko si ti? –upitala ga je...
Slijedio sam te s plaže – odgovorio je
-Zašto?
-Zato jer si ti ona Prava. “
(Iz filma The Doors)
Baš sam dobio glupu ulogu, ali to je život… toliko toga još treba vidjeti, toliko toga želim znati…
Koliko toga stoji između nakovnja i čekića? Što je između dviju stranica škara kada se spoje? Koliko vidimo kada zatvorimo oči? Koliko živimo dok ne dišemo zrak? Umiremo li pri svakom izdahu?
Can you picture what we’ll be,
So limitless and free?
Desperately in need
Of some stranger’s hand…
Sloboda… kada juriš rijekama asfalta i dodaješ gas. Osjetiš li slobodu… bez zidova, bez smrada pravila tamo, tamo negdje daleko… gdje se cesta spaja s nebom. Imam toliko toga za reći, ali slušatelj je odsutan, opravdano… Ne mogu ništa dati, ne želim ništa uzeti. Nije stvar pobjeda i poraza, nije pitanje taštine, nisam ovdje da gubim vrijeme, želim otvorene oči. –Problem je u tome što sam sretan samo kad su zatvorene…
Pogledajte ovaj svijet pun crnih misli… zašto još nismo prerasli metodu pokušaja i promašaja?
The days are bright and filled with pain
Enclose me in your gentle rain
The time you ran was too insane
We'll meet again, we'll meet again
Oh tell me where your freedom lies
The streets are fields that never die
Deliver me from reasons why
You'd rather cry, I'd rather fly
Da, to je bila i ostala moja filozofija. Žao mi je ljudi, radije ću stalno udarati od tlo zbog onih nekoliko trenutaka leta nego živjeti okovan gravitacijom vaših granica.
On je otvorio vrata percepcije...
Hvala Jime...
Post je objavljen 21.04.2008. u 15:00 sati.