Prošlo je dugo, dugo vremena od kada nisam učila. Sad sam prisiljena na to. Čitam skriptu za polaganje ispita za voditelja brodice – il kak se to već zove – jer hoću da plovim beskrajima plavetnila između mora i oblaka. Želim osjetiti slobodu u šumovima valova s maestralom u kosi. Ma plovola sam ja i lani, al bez dozvole i gledajući stalno u pučinu dal će mi se ukazati gdje policijski skuter. Odkad su ih uveli u svoj vozni park nikad ne znaš kad će ti se prišuljati skriveni iza polametarskog vala. Stoga sam odlučila da više ne riskiram i da položim taj ispit.
Ne bi trebao bit nikakav problem. Valjda. Sad znam što je Nm i kabel. Znam što je bitva i kako izgleda gajeta i batana... Malo me muće noćne oznake brodova i čvorovi jer brod ipak ne mogu zavezati na mašnu. Duplu osmicu sam nekak savladala prošlo ljeto...
Lijepo je ploviti dok dupini skaču ispred pramca. Lijepo se usidriti na osami i roniti. Nesputano u tišini prolaziti tijelom kroz vrulje dok ti se na koži od hladnoče dižu dlačice. Držati se za stijenu i brati dagnje, a struja mora te nježno miluje. Lijepo je gledati u tamno plavu daljinu i osjetiti laganu zebnju oko srca kad očekuješ dal će iz te plavine nešto izroniti.
No najljepše je u zoru zaustaviti brod usred Novigradskog mora. Muzika lagano svira. Baciš tunju i čekaš. Čekaš da svane sunce jer ribe nema. Izlovljena je. No, bitan je gušt. Dremuckaš uljuškana valovima. Osjećaš se kao beba u koljevci koju, umjesto majke, ljulja majčica Zemlja. Miris soli..."Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstva...".
Post je objavljen 21.04.2008. u 13:10 sati.