bilo je u stvari strašno.
način kako ju se sve pogađalo. do srži.
izvana sasvim neinteresantno.
zgodno za spomenuti uz popodnevnu kavu.
čak nije bilo ni dovoljno detalja za istinski dobro ogovaranje.
samo gole činjenice.
on je našao drugu, ona je odselila iz kuće.
dalje se moglo nagađati, ali nisu bili posebno pogodni za sočne tračeve.
niti dovoljno interesantni da bi netko otvoreno pitao što se desilo.
kao da je postojala tiha zavjera šutnje oko njih
dok je u njima vrilo kao u grotlu vulkana.
okolina je mirovala i čekala neki konačni ishod.
bez uplitanja.
njegova duša pjevala je od sretnih ushita zaljubljenog čovjeka,
njegovo srce posvetilo je svaki svoji otkucaj njoj,
ali negdje u svijesti postojao je taj teret.
težak, pretežak teret starog dvanaestogodišnjeg života
sa ženom koja sada više nije značila više od smetnje novoj sreći.
i izazivala žalost i tugu u njemu, jer nije bio zao, nije želio povrijediti.
samo je želio opet biti slobodan da bi se do kraja predao svojoj novoj ljubavi.
ona je to znala i osjećala. ali to nije situaciju činilo lakšom.
naprotiv.
biti teret i smetnja, biti prepreka ...
biti netko čija pojava uklanja sjaj iz njegova oka
i urezuje tešku boru nad obrvama...
grozno se osjećala.
odbačeno, jadno, povrijeđeno, smetnja, smetnja...
poželjela je da je nema.
da prestane postojati.
razmišljala je o ženama koje se rukama i nogama bore da zadrže svog muškarca uz sebe...
ali, nije ona bila od tih. već i sam taj izraz "moj" muškarac bio joj je odbojan, nikoga nije doživljavala kao vlasništvo i ježila se od
pomisli da bi nju netko tako doživljavao.
njoj je sloboda izbora za oboje suviše mnogo značila.
nije željela uz sebe čovjeka koji čezne za drugom.
naslutila je sasvim nepogrešivo dubinu njegovih osjećaja.
gotovo mu je zavidjela na tim osjećajima, iako nisu
bili usmjereni prema njoj.
ali, tih dvanaest godina zajedno stvorilo je način života na
koji je navikla, osjećaj zajedništva , iako ne i međusobnog
razumjevanja...ne, nisu se nikada istinski razumjeli.
nije razumjela njegov način razmišljanja,
njegovu sklonost da dugo šuti i ne objašnjava
svoje postupke...nije bio čovjek od puno riječi.
ali, osjećala je dobrotu u njemu i znala je
da je uvijek uz nju. on nije švrljao, šarao, lagao
kasnio kući, izgovarao se poslom i slične bezvezarije.
godinama se sve između njih znalo, bilo
uhodano i stvorilo lažni osjećaj opuštene sigurnosti
i nečeg neprolaznog i trajnog.
a, kad su se pojavili prvi znakovi drugačijeg
ponašanja....ona je u stvari znala.
ali...svjesno si to nije željela priznati.
kad je nakon nekog vremena postavila
otvoreno pitanje tko je ta i ta osoba...
on je zanijekao da išta zna...a, ona je isti tren
znala sve. nikada nije griješila u ovakvim situacijama.
znala je. nije bilo bitno što će on reći.
ne u smislu otkrivanja istine...ne to....
ali, njegova laž je zabolila do dna srca!
njegova laž joj je jasno pokazala dubinu
njegovih osjećaja i veličinu njegovog kukavičluka
i po prvi puta od kad ga je znala bila je istinski
razočarana njime.
to je bolilo.
negdje krajičkom svoje svijesti molila je:
ne, ne, molim te nemoj se srozavati u blato!
ostani čovjek, budi iskren!
i preplavila ju se neka blaga i beskonačna tuga
od saznanja da joj molba neće biti uslišena.
Post je objavljen 08.06.2008. u 21:19 sati.