Između dva Svjetska rata
Dinamo Zagreb utemeljen je 26. travnja 1911. pod nazivom Prvi Hrvatski Građanski Športski Klub. Od 9. lipnja 1945. do 26. lipnja 1991. nosio je ime Dinamo, zatim do 24. veljače 1993. HAŠK-Građanski, potom sedam godina nastupa pod imenom Croatia, a od 14. veljače 2000. opet se zove Dinamo.
Dinamo je između dva Svjetska rata, pod nazivom Građanski bio najuspješniji jugoslavenski klub s pet osvojenih prvenstava, prije no što je 9. lipnja 1945. odlukom novih vlasti transformiran u Dinamo, s novom upravom, lojalnom komunističkom režimu.
Iako je nova vlast pokušala prikazati Dinamo kao novi klub, nije uspjela sakriti istovjetnost identiteta Građanskog i Dinama. Ne samo da je klub zadržao prepoznatljiv urbani, purgerski duh, već i plavu boju, temelje značajke grba, trenera, masera, većinu ranijih igrača i praktično cijelu navijačku bazu. Stoga su Dinamo i Građanski jedan te isti klub, koji je zbog povijesnih okolnosti nekoliko puta mijenjao ime i pravni oblik postojanja.
Nakon Drugog svjetskog rata, Dinamo je nastavio igrati na stadionu Građanskog u Koturaškoj ulici, za kormilom momčadi ostao je proslavljeni Mađar Martin Bukovi, kojemu je pomagao maser Franjo Žlof.
Budući da je dosta igrača po svršetku rata pozvano u Jugoslavensku vojsku, na prvoj utakmici Dinama od igrača Građanskog, 23. lipnja 1945., nastupili su samo Lešnik i Kokotović, da bi se u kolovozu pridružio Cimermančić. Kratko je u Dinamu igrao i Milan Antolković.
U prvenstvu Hrvatske 1946. u plavi se dres vratilo još igrača iz prethodne inkarnacije kluba, a u prvom poratnom prvenstvu Jugoslavije nastupili su i Wölfl, Pleše, Reiss, Jazbinšek, Urch, Belošević te Medarić, koji je ranije igrao i u Građanskom i u HAŠK-u.
U igrački su se kadar uklopili i igrači iz drugih klubova, osobito HAŠK-a (Kacian, Željko Čajkovski, Peričić i Lojen) i Concordije.
Poratno razdoblje
Crpeći talente većinom iz Hrvatske i Hercegovine, Dinamo je nastavio stazom Građanskoga i odmah postao članom državne "Velike četvorke", zajedno s Hajdukom te srpskim klubovima Crvenom Zvezdom i Partizanom. Snagu je pokazao osvajanjem drugog poslijeratnog jugoslavenskog prvenstva 1948. te državnog kupa 1951. I pedesete su bile vrhunske godine, u kojima je Dinamo dvaput bio prvak, dok im je 1951. prvenstvo izmaklo na bizaran način, unatoč prednosti nad Zvezdom od pet bodova tri kola prije kraja.
Dok je i prije i poslije Drugog svjetskog rata znao zablistati u prijateljskim utakmicama, Dinamo je pokretanjem europskih nogometnih kupova sredinom pedesetih počeo sustavno ostvarivati svoj značajni potencijal na međunarodnom planu. Izvanredne je rezultate u Europi postigao tijekom šezdesetih. Dosegao je polufinale Kupa kupova 1961., finale Kupa velesajamskih gradova (danas Kupa UEFA) 1963., da bi osvojio taj prestižni trofej 1967. svladavši u finalu tada moćni Leeds United.
Pored međunarodnih uspjeha, iznimno uspješne šezdesete donijele su četiri pobjede i dva finala u jugoslavenskom Kupu, ali je u državnom prvenstvu klub čak pet puta ostao na drugom mjestu. Osobito se pamti razočaranje 1968/69, kad je Dinamo opet imao pet bodova prednosti ispred Crvene Zvezde ali je nizom posrtaja po provincijskim terenima i tu prednost prokockao i ostao samo drugi. Razlozi nemogućnosti osvajanja prvenstva sigurno se ne mogu objasniti samo sportskim, pa ni psihološkim faktorima, već i strateškim političkim odlukama pristiglima iz Beograda.
Sedamdesete su bile sušno razdoblje, bez ijednog trofeja, s dva poraza od Hajduka u finalu Kupa te s dva druga mjesta u prvenstvu. Unatoč odsustvu titula, Dinamova je popularnost bila golema te su modri redovito bio pri vrhu po prosječnoj posjeti stadionima. Najbliže je tituli prvaka Dinamo došao 1978/1979. pod vodstvom Vlatka Markovića. Dapače, po važećim je propisima osvojio najviše bodova, no Nogometni je savez pogazio vlastite propise i naslov dodijelio Hajduku. Tada je Savez odbio Dinamu pripisati dva boda iz susreta protiv Rijeke, koja je u prvom kolu 1978/79 pobijedila s 2:1, nastupivši sa suspendiranim Edmondom Tomićem, kažnjenim zbog dva žuta kartona. U skladu s propisima, Savez je isprva registrirao utakmicu rezultatom od 3:0 za Dinamo, no u proljeće 1979. poništio je vlastitu odluku i omogućio Hajduku da postane prvak zbog bolje razlike pogodaka.
Napokon, tri godine nakon tog skandala, Dinamo se napokon domogao četvrtog poslijeratnog naslova prvaka. Podvig je 1981/82 ostvarila momčad pod vodstvom Miroslava "Ćire" Blaževića, kasnijeg hrvatskog izbornika, koji je u Maksimir unio duh pobjede. Uspjehe je pratila navijačka euforija.
Dinamo je u to doba imao 42.000 pretplatnika, te je po tom kriteriju bio na drugom mjestu u Europi, iza nedostižne Barcelone, čija je masa članova prelazila brojku od 100.000. Nažalost, "Ćirina" čarolija nije trajala dugo te je bila dostatna samo za još jedan jugoslavenski kup, 1983. Nakon tog pothvata, idućih je nekoliko sezona Dinamo proveo ispod mjesta koja vode u europske kupove, vrativši se u vrh jugo-nogometa tek koncem desetljeća, uoči raspada Federacije, kad je dvaput okončao na drugom mjestu, iza tad najjače europske momčadi, Crvene Zvezde.
Od kraja Drugog svjetskog rata do raspada SFR Jugoslavije 1991., zagrebački su plavi skupili četiri ligaška naslova i sedam kupova.
Samostalna Hrvatska
Od osamostaljenja Hrvatske 1991., Dinamo je izrastao u vodeći klub države, najuspješniji na području bivše Jugoslavije i jedan od najmoćnijih u cijeloj Jugoistočnoj Europi, na nivou Fenerbahcea, Galatasaraya, Besiktasa i Olympiacosa.
Samo je dva puta u modernoj Hrvatskoj naš klub završio prvenstvenu sezonu niže od trećeg mjesta, 1992. i 2005., a u prvih je 11 sezona deset puta nastupio u finalu kupa.
Do 2006/07, Dinamo je osvojio rekordnih devet ligaških naslova i osam kupova, a novo je državno prvenstvo nadohvat ruke. Pod nazivom Croatia, Dinamo je u devedesetima osvojio pet prvenstava i četiri kupa, a seriju je nastavio i nakon povratka starog imena u veljači 2000.
Osobito je uspješno bilo razdoblje između 1996. i 2000., kad su modri osvojili pet uzastopnih naslova i tri kupa, a drugo je zlatno doba upravo u tijeku, jer je i prošle sezone u Maksimir donesena dvostruka kruna.
Dinamo je u 1. HNL postigao rekorde koji će teško biti srušeni. Pod vodstvom Otta Barića 1996/97 ponio je titulu s 81 od 90 mogućih bodova i s 21 bodom ispred drugoplasiranog Hajduka, no na desetgodišnjicu tog pothvata, s Brankom Ivankovićem kao trenerom, zabilježio je još blistaviji rezultat: 90 od mogućih 99 bodova uz 30 pobjeda u 33 kola. Od 14. kola sezone 2006/07 do 8. kola 2007/08 nanizao je 28 uzastopnih pobjeda u 1. HNL, a između ožujka 2006. i veljače 2008. 29 pobjeda zaredom na domaćem terenu. S takvim dostignućima, Dinamo je zadnjih godina statistički najuspješnija momčad u europskom nogometu.
Na međunarodnom planu modri su ostvarili niz zapaženih rezultata, uključujući pobjedu nad Partizanom i Grasshopperom od 5:0 (obje 1997.), nad Celticom od 3:0 (1998.), Portom od 3:1 (1998.), Ajaxom od 1:0 (1998.) i 3:2 (2007.) te neodlučeno bez pogodaka kod Manchester Uniteda (1999.). Dvaput je Dinamo nastupio u grupnoj fazi Lige prvaka (1998. i 1999.) i dvaput u Ligi UEFA (2004. i 2007.). Miris europskog uspjeha već se dugo osjeća i nije daleko trenutak kad će naš klub dočekati proljeće kao sudionik europskih natjecanja.
OSVOJENI TROFEJI:
Dinamo je od utemeljenja do 2007. osvojio 38 službenih trofeja, od čega 19 državnih prvenstava, 15 državnih kupova, tri superkupa i Kup velesajamskih gradova 1967.
Deset je puta Dinamo bio prvak Hrvatske, jednom kao Građanski (1943.), pet puta kao Croatia (1993., 1996., 1997., 1998. i 1999.) i četiri puta kao Dinamo (2000., 2003., 2006. i 2007.).
Devet je puta osvojio jugoslavensko prvenstvo, pet puta kao Građanski (1923., 1926., 1928., 1937. i 1940.) te četiri puta kao Dinamo (1948., 1954., 1958. i 1982.).
Osam puta smo ponijeli hrvatski kup, četiri puta kao Croatia (1994., 1996., 1997. i 1998.) i isto toliko puta kao Dinamo (2001., 2002., 2004. i 2007.).
Sedam smo puta pribavili jugoslavenski kup, uvijek pod nazivom Dinamo (1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983.).
Napokon, tri smo puta u vitrine položili hrvatski superkup, 2002., 2003. i 2006.
Četiri je puta Dinamo osvojio dvostruku krunu, 1996., 1997. i 1998. kao Croatia te 2007. pod sadašnjim nazivom.
Zlatna generacija 1967.
stoje s lijeva: Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić
čuče: Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak, Josip Gucmirtl; za pobjedničku momčad igrao je i Stjepan Lamza.
treneri: Branko Zebec i Ivica Horvat
Zagrebački Dinamo jedini je hrvatski pobjednik europskog kupa. Četiri godine nakon izgubljenog finala protiv Valencije (1:2 i 0:2, sastav: Škorić, Belin, Braun, Bišćan, Marković (na slici), Perušić, Kobešćak, Zambata, Knez, Matuš, Lamza), momci trenera Branka Zebeca (do finala) i Ivice Horvata (u finalu) odsvirali su "rapsodiju a plavom" i 6. rujna 1967. osvojili Kup velesajamskih gradova, od 1971. poznat kao Kup UEFA.
Bila je to sezona briljantnih rezultata. U studenome 1966., u maksimirskom dvoboju Srednjoeuropskog kupa (igrao se uporedo s Kupom velesajamskih gradova), pogotkom Zambate poražen je sastav virtuoza Milana (Schnellinger, Rivers, Amarillo, Sormani). U veljači 1967., u prijateljskom sučeljavanju u Glasgowu, pred očima 65 tisuća Škota, oboren je, opet s 1:0, i opet udarcem Zambate, slavni, snažni Celtic, koji će nekoliko mjeseci kasnije postati prvak Europe. Modri su potom, u četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova, s 3:0 slomili Juventus, nakon što se Stara dama izvukla u Torinu, gdje su Zagrepčani, s dva pogotka Jukića, sve do posljednjih trenutaka vodili s 2:1. Polufinale su potvrdili Novak (4. minuta), Mesić (66) i Belin (75), režiravši jedan od najtežih europskih poraza u povijesti Juvea. Potom je Dinamo s 4:0 u polufinalu nokautirao Eintracht, a u završnom obračunu za pehar s 2:0 nadjačao Leeds United!...
Frankfurtski Eintracht poslije samo dvije minute prve polufinalne utakmice na glasovitom Wald stadionu vodio je, pak, s 2:0, pa s prednošću od 3:0 samouvjereno istrčao na maksimirski travnjak. Tu je četvrta momčad njemačkog prvenstva, s drugim najubojitijim napadom lige, doživjela katastrofu. Slaven Zambata i Marijan Novak pogocima u 14. i 16. minuti san o finalu pretvorili su u javu. U 87. minuti Josip Gucmirtl donio je produžetak, a Rudi Belin (na slici), u 102. minuti, nakon obaranja sjajnog Stjepana Lamze, realizirao jedanesterac za konačnih 4:0! Pohvat protiv Eintrachta, 14. lipnja 1967., ostvarili su: Škorić, Blašković, Brnčić, Mesić, Belin, Ramljak, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora.
U finalu je srušen i veliki Leeds United sa Sprakeom, Bremnerom, Grayem, 0'Gradyjem i - Jackijem Charltonom. Mladi, tek 19-godisnji Marijan Čerček u 39. minuti nadmudrio je i vratara Sprakea i Charltona, a Krasnodar Rora u 59. minuti pogodio je za 2:0. Dogodilo se to 30. kolovoza 1967. U uzvratu, 6. rujna, bilo je 0:0. Leeds ni na svom stadionu nije uspio probiti "modru" obranu sa Zlatkom Škorićem, Mladenom Ramljakom i Filipom Blaškovićem...
Predsjednik FIFA-e, Sir Stanley Rous, uručio je pobjednički pehar kapetanu i najboljem strijelcu Zagrepčana Slavenu Zambati. . . Zagreb je slavio. . . Tad su se mnogi prisjetili i početaka sezone te sreće koja obično prati hrabre, a bez koje Dinamo ne bi prošao ni prvo kolo. Nakon 0:2 i 2:0 protiv Spartaka iz Brna, "modre" je spasio ždrijeb, odnosno novčić i spretnost kapetana Zambate. Mučili su se i sa škotskim Dunfermlineom (2:4 i 2:0), strijepili i protiv rumunjskog Dinama (1:0 u Pitestiju i 0:0 u Maksimiru). Potom su domino-sustavom oborili najveće - Juventus, Eintracht, Leeds United...
Dogodine je pobjednički pehar preselio u Englesku, bas u Leeds! Na Otoku se zadržao čak "šest godina: 1968. u vitrini Leedsa, 1969. Newcastle Uniteda, 1970. Arsenala, 1971. opet Leedsa, 1972. Tottenhama i 1973. Liverpoola!
Osvajači prvenstva Jugoslavije 1982.
Stipić, Ćalasan, Panić, Cerin, Hohnjec
srednji red: Čačković (fizioterapeut),Ivković, Cvetković, Krnčević, H. Dragičević, E. Dragičević, Braun, Vlak Belin (pom. trener)
sjede: Dumbović, Hadžić, Bručić, Kranjčar, Miroslav Blažević (trener), Zajec, Deverić, Mlinarić, Mustedanagić
Na putu između Niša i Beograda, u mjestu Velika Plana, do Dinamovih igrača stigla je vijest o porazu Crvene Zvezde u Osijeku... "Putnikov" autobus jednostavno je eksplodirao - igrači i trener Miroslav Blažević skočili su sa svojih mjesta jedan drugome u zagrljaj. Počelo je čestitanje, poljupci, pjesma. Nakon pune 24 godine naslov prvaka vratio se u Maksimir...
Zlatko Kranjčar Snješko Cerin
Generacija '82. Generacija koja se ne zaboravlja. Prvo mjesto, dva kola prije kraja prvenstva, ostvarili su: Marijan Vlak, Tomislav Ivković, Milivoj Bračun, Petar Bručić, Zvjezdan Cvetković, Zlatan Arnautović, Ismet Hadžić, Velimir Zajec, Đemal Mustedanagić, Dragan Bošnjak, Boro Cvetković, Stjepan Deverić, Željko Hohnjec, Snješko Cerin, Zlatko Kranjčar, Marko Mlinarić, Zoran Panić, Milan Ćalasan, Emil i Hrvoje Dragičević, Drago Dumbović, Marin Kurtela, Miroslav Stipić, Branko Devčić, Čedo Jovičević i Davor Braun.
Bi li takva momčad uspjela stići do rezultata na koji se čekalo gotovo četvrt stoljeća, da nije bilo Miroslava Blaževića? Teško, jer upravo je popularni Ćiro u svlačionicu donio nezapamćenu atmosferu i duh zajedništva. No, nije to bilo sve. U to vrijeme, u Maksimiru je postojala istovjetna natjecateljska filozofija trenera i igrača.
Zato, nije čudno što je u "zlatnoj sezoni" Dinamo u susretima s najvećim suparnicima za naslov (Hajduk, Crvena zvezda, Partizan, Sarajevo) osvojio čak 13 od 16 mogućih bodova. Prevedeno, 5 pobjeda i 3 neodlučena rezultata - bez poraza. Takve je rezultate mogla postići samo momčad u kojoj igrači vole i poštuju svojeg trenera, a on im uzvraća istim načinom... Putovanje u Niš i najslađi poraz u povijesti kluba, ostat će zlatnim slovima upisani u povijest Dinama. Pred ulazom u Veliku Planu, Dinamo je okrunjen za novog prvaka tadašnje Jugoslavije. Dogodilo se to u nedjelju, 25. travnja 1982. godine. Negdje oko 18.15 sati... Dan prije, Cibona je pobjedom nad Partizanom stigla do prvog naslova prvaka. Vikend za pamćenje...
Slavlje u Zagrebu upriličeno je 2. svibnja. Posljednja prvenstvena utakmica, "prijateljski" ogled s titogradskom, danas podgoričkom Budućnosti, završen je pobjedom "plavih" 1:0. No, koga je tada bilo briga za rezultat... Pamit će se ispunjene tribine maksimirskog stadiona, s transparentima iz cijele zemlje, ali i inozemstva. Šarenilo zastava, sve u znaku plave boje, dostojanstveno držanje navijača i pjesma - stvorili su nezaboravnu sliku. Utrčavanje navijača na travnjak spriječilo je, doduše, predaju pobjedničkog pokala na stadionu. Naravno, nitko nije zamjerio. Zagreb je te nedjelje slavio prvake...
Nastupi u Ligi prvaka
Robert Prosinečki u akciji na utakmici protiv Ajaxa
Maksimirska je momčad dvije sezone, 1998./99. i 1999./2000. sudjelovala u najprestižnijem europskom nogometnom natjecanju, Ligi prvaka. U prvom pokušaju za proboj u Ligu prvaka, 1997./98.igrali smo samo u kvalifikacijama. Iz tih dana posebno pamtimo utakmicu protiv Partizana, što je ujedno bio i jedan od prvih nogometnih dvoboja sa starim rivalom iz bivše države. Croatija je izgubila u Beogradu 1:0, da bi u uzvratu slavila 5:0. U drugom kolu kvalifikacija Croatija je u Newcastleu izgubila 2:1, te zahvaljujući neobjektivnom sucu, u uzvratu odigrala neodlučeno, 2:2. Modri se te godine nisu uspjeli plasirati u skupinu Lige prvaka, ali su stekli pravo nastupa u Kupu UEFA, gdje su stigli do trećeg kola, te su ispali od madridskog Atletica.
U kvalifikacijama 1998. Croatija je izborila pravo nastupa u Ligi prvaka. Nakon 0:0 s Ajaxom u Maksimiru i poslije dva poraza od Olympiakosa u Ateni i Porta u Portu, Croatia je u Zagrebu svladala Porto 3:1, te Ajax 1:0 u Amsterdamu. Pogotkom Josipa Šimića naša je momčad ostvarila jedan od najvećih uspjeha u svojoj novijoj povijesti. U posljednjem dvoboju Lige prvaka te sezone Dinamo je odigrao neodlučeno, 1:1 u Maksimiru s Olympiakosom i oprostio se od daljnjeg natjecanja.
Slijedeće godine Dinamo je ponovno igrao u Ligi prvaka, koju je izborio zagrebačkom pobjedom 2:0 protiv mađarskog MTK-a i pogocima Josipa Šimića. Croatia je igrala u skupini s Manchester Unitedom, Olympiqueom iz Marseillea i Sturmom iz Graza. Prvi susret Croatia je igrala u Manchesteru protiv jedne od najboljih europskih momčadi svih vremena i ostvarila zapažen rezultat. Plavi su igrali hrabro i odlučno, nisu postigli pogodak, no s Old Trafforda su odnijeli bod, bilo je 0:0. Zatim smo u Maksimiru s 3:0 pobijedili Sturm, no, već u slijedećem smo susretu neočekivano, s 1:0 poraženi na gostovanju u Grazu.
Utakmica protiv Olimpiquea i kraj natjecanja u Ligi prvaka
Nakon te utakmice kola su krenula nizbrdo. Manchester United je u Zagrebu slavio 2:1, te smo na Velodromu, na gostovanju kod Olympiquea odigrali 2:2, što nam nije bilo dovoljno za prolazak u drugi krug natjecanja. Dalje su prošli Manchester United i Olympique, a Dinamo je nastavio sanjati proljeće u Europi. Nadamo se da će san uskoro postati stvarnost.
BIVŠI PREDSJEDNICI OD 1945.
Zlatko Canjuga,
predsjednik 1996. - 2000. Martin Katičić,
predsjednik 1995. - 1996.
Miroslav Blažević,
predsjednik 1993.-1994. Branko Mikša,
predsjednik 1993.
Josip Šoić,
predsjednik 1991. 1992.
Mirko Barišić,
predsjednik 1990.
Zdenko Mahmet,
predsjednik 1988. - 1990.
.Marijan Cuculić,
predsjednik 1987.
Ivo Vrhovec,
predsjednik 1984. - 1987. Tomislav Mraz,
predsjednik 1982. - 1984.
Neven Barač,
predsjednik 1982. Đuro Prilika,
predsjednik 1981. - 1982.
Stjepan Potlaček,
predsjednik 1980. - 1981. Vid Ročić,
predsjednik 1972. - 1980.
Drago Božić,
predsjednik 1970. - 1972. Mato Došen,
predsjednik 1967. - 1970.
Ivan Šibl,
predsjednik 1959. - 1967. Ljubomir Hercigonja,
predsjednik 1956. - 1959.
Ivica Kolić,
predsjednik 1952. - 1956. Josip Kolar,
predsjednik 1949. - 1951.
Franjo Staroveški,
predsjednik 1949. Otto Hofman,
pročelnik nogometne sekcije 1948.
Rudolf Sabljak,
pročelnik nogometne sekcije 1945. Ico Hitrec,
pročelnik nogometne sekcije 1945.
Herman Mattes, predsjednik FD Dinamo 1945.
POČASNI PREDSJEDNICI
Milan Bandić (22. 11. 1955. Grude)
Pravi nasljednik velikih Dinamovaca koji su s ponosom nosili titulu počasnog predsjednika. Bandić, Dinamo i Zagreb vole se javno, a maksimirski klub u njegovu srcu uvijek zauzima posebno mjesto. Zagrebački gradonačelnik je za cilj postavio stvaranje velikog, europskog Dinama, te neumorno radi na putu ka ostvarenju sna. Milan Bandić jedan je od najpopularnijih gradonačelnika u povijesti, te pokušava zagrebački klub vratiti na staze stare slave. Milan Bandić veliki je prijatelj "modre momčadi", te su ga kao takvog prepoznali i mnogobrojni navijači našega kluba. Poznatu Kennedy-evu izreku je prekovao u „ne pitaj što Dinamo može pružiti tebi, već što ti možeš Dinamu.“
Franjo Tuđman (14. 5. 1922. Veliko Trgovišče – 10. 12. 1999. Zagreb)
Kao predsjednik Republike redovno je dolazio na utakmice u Maksimir. Iako se nije slagao s imenom Dinamo, za kojega je smatrao da je ostatak socijalističko-komunističkog utjecaja, pomagao je pri svakom njegovu koraku, napravljenim pod drugim imenom. Za njegova boravka na poličkom vrhu države, klub je dva puta mijenjao ime - najprije u Hašk-Građanski, a zatim u Croatiju. S predsjednikom Zlatkom Canjugom započeo je obnovu kluba, a prvi korak mu je bio stvaranje europskog kluba, koji bi igrao i važnu ulogu u Europi. Croatia je gotovo ostvarila sve njegove snove, a novi veliki projekt bila je izgradnja novoga stadiona. Nažalost, smrt ga je zaustavila na tom putu.
Marko Belinić (13. 8. 1911. Jakovlje – 19. 12. 2004. Zagreb)
Jedini vodeći političar svoga doba, koji je uvijek stajao na strani Dinama. Velikim zalaganjem 1948. godine izborio je dolazak Slavka Arnerija u Dinamo iz zagrebačke Lokomotive u tijeku proljetnog prvenstva nakon što je Zvonimir Monsider otišao u emigraciju. Svojim autoritetom osigurao je dolazak Bernarda Huegla za trenera 1949. godine.
Ivan Šibl (28. 10. 1917. Virovitica – 12. 2. 1989. Zagreb)
Predsjednik NK Dinamo od 1957. do 1967., te je, po mnogima, najveći predsjednik u povijesti kluba. S Dinamom je osvojio Kup velesajamskih gradova i tri Kupa Jugoslavije. Bio je pravi borac za poštene odnose sportu unutar bivše države, te je dao poznati intervju VUS-u u kojem je javno kritizirao stanje u jugo-nogometu. I nakon što je dao ostavku na dužnost predsjednika bio je redovni posjetelj Dinamovih utakmica, a ložu je zamijenio mjestom na zapadnoj tribini.
Većeslav Holjevac (22. 8. 1917. Karlovac – 11. 7. 1970. Zagreb)
Predsjednik NO Zagreb, kao gradonačelnik zaslužan za dogradnju stadiona, davao je potporu svim akcijama kluba u razdoblju do 1950. do 1964. godine. Navijači Dinama posebno su ga cijenili zbog njegova doprinosa vodećem hrvatskom klubu. U djetinjstvu je navijao za Građanski i nastojao pomoći akciji naših klupskih čelnida da 1948. i 1955. modri vrate staro purgersko ime, no prijedlog nije naišao na razumijevanje. Stalni posjetitelj Dinamovih utakmica i kada više nije obnašao gradonačelničku dužnost.
IGRAČI S NAJVIŠE NASTUPA
1. Dražen Ladić
Hrvatski reprezentativac, vratar. S 802 nastupa za Dinamo apsolutni rekorder po broju utakmica za maksimirsku momčad. Nastupao za varaždinski Varteks, Iskru iz Bugojna, te Dinamo s kojim je osvajio prvenstvo Hrvatske (1993., 1996., 1997.,1998.,1999., i 2000.) i Kup Hrvatske (1994., 1996., 1997. i 1998.). Jedan je od najboljih hrvatskih vratara svih vremena i jedan od najstandardnijih hrvatskih reprezentativaca u devedesetima. Siguran na crti, sjajnog refleksa, te uspješan u istrčavanjima. Sudjelovao je na EP 1996. u Engleskoj, a briljirao je na SP 1998. u Francuskoj, kada je hrvatska reprezentacija osvojila treće mjesto. Prvu utakmicu za Dinamo odigrao je 17. srpnja 1986. protiv Bratstva i Jedinstva (3:0) u Gospiću, a posljednju 16. svibnja 2000. protiv Hajduka (1:0) u Zagrebu.
2. Marko Mlinarić
Za Dinamo odigrao 613 utakmica i postigao 174 pogotka.U modrom je dresu stigao do naslova prvaka Jugoslavije 1982. godine, te naslova pobjednika Kupa Jugoslavije 1980. i 1983. godine. Ponikao je u juniorima Dinama, u školi Hitrec-Kacian. Iako napadač, bio vrlo uspješan i kao graditelj igre. Jedan je od najboljih nogometaša Dinama u povijesti, te je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 17 utakmica i postigao jedan pogodak. Prvu utakmicu za Dinamo odigrao je 8. travnja 1978. protiv Osijeka (1:0), a posljednju 20. kolovoza 1996. protiv Spartaka u Moskvi (0:2), u Kupu UEFA.
3. Srećko Bogdan (Čeči)
Za Dinamo je odigrao 595 utakmica i postigao 125 pogodaka. Jugoslavenski i hrvatski reprezentativac, obrambeni igrač. Osim za Dinamo nastupao je za NK Rudar, Mursko Središće, Čakovec i Zagreb. Karijeru je nastavio u Njemačkoj, te je igrao za Karlsruhe i trenirao Mannheim. Prvu utakmicu u modrom dresu odigrao je 12. siječnja 1975. protiv Sloge (8:1) u Otočcu, a posljednju 30. lipnja 1985. protiv Hajduka (2:4) u Splitu.
4. Zlatko Kranjčar 556 nastupa
5. Drago Vabec 529 nastupa
6. Mladen Ramljak 523 nastupa
7. Damir Lesjak 510 nastupa
8. Slavko Ištvanić 507 nastupa
9. Ivica Horvat 507 nastupa
10. Igor Cvitanović 502 nastupa
NAJBOLJI STRIJELCI
1. Igor Cvitanović
Za Dinamo nastupao od 1989. do 2000. godine, te je, u 503 nastupa uspio postići 304 pogotka. Ponikao je u osiječkoj nogometnoj školi, a u Dinamu je pokazao svu svoju raskoš. Za reprezentaciju Hrvatske (1992. – 1999.) nastupio je 27 puta i postigao četiri pogotka. Osim za Dinamo, još je igrao za Osijek, Zagreb i španjolski Real Sociedad.
2. Dražan Jerković
U modrom je dresu proveo 12 godina (1954. – 1966.) i u 315 utakmica postigao 300 golova. Jugoslavenski i hrvatski reprezentativac, trener i izbornik, napadač. Počeo je u juniorima Dinama s kojima je 1954. osvojio omladinsko prvenstvo Jugoslavije. Iz Dinama 1965. odlazi u FC GAntoise, a zbog ozljede koljena prekinuo je sjajnu karijeru. Za Dinamo je prvi put nastupio 20. rujna 1954. protiv Slavena (0:1) u Borovu, posljednji put 10. lipnja 1965. protiv Sarajeva (1:2) u Zagrebu.
3. Snješko Cerin
Deset godina (1978. – 1988.) je u Dinamu proveo Snješko Cerin, te je u 474 nastupa ukupno 295 puta zatresao protivničke mreže. Pravi nasljednik Lešnika, Woelfla i Jerkovića, slavnih vođa navale Dinama, te jedan od najzaslužnijih za osvajanje naslova 1982. godine. U toj je slavnoj sezoni bio i najbolji strijelac lige s 19 postignutih pogodaka. Osim za Dinamo, igrao je za Trnje (1972. – 1975.), Zagrebačke plave (1976.), Zagreb (1976. – 1986.) i Klagenfurt (1986. – 1987.).
4. Zlatko Kranjčar 556 nastupa 256 golova
5. Željko Čajkovski 447 nastupa 249 golova
6. Franjo Woelfl
304 nastupa 245 golova
7. Aleksandar Benko 459 nastupa 235 golova
8. Slaven Zambata 393 nastupa 227 golova
9. Drago Vabec
529 nastupa 183 golova
10. Marko Mlinarić 613 nastupa 174 golova
Post je objavljen 20.04.2008. u 19:40 sati.