Već dugo moji pjesme su neopjevane,
moji stihovi nedovršeni.
Nije mi do toga stalo,
ne znači mi ništa...
Zašto bi bilo kome značilo?!
Ipak...
Stihovi su u meni.
Zajedno s tisuću drugih osjećaja,
osjećaja koje želim izbaciti iz sebe!
Smijati se bez prestanka!
Trčati nekim cvjetnim livadama,
i onda leći i uživati u Suncu!
Biti radostan i radost dijeliti s drugima!
A moji stihovi?
Oni su se zagubili.
Možda vole biti u sjeni,
skriveni, nedorečeni!
A, možda...
možda se boje kritika?
Možda se boje osuda i prijekih pogleda?
Iako su često tako hrabri,
možda su oni ipak samo obične riječi.
Obične riječi,
ne nadarenog pjesnika.
Post je objavljen 20.04.2008. u 16:07 sati.