Pero: Rasli smo, kod Rusalkine sestrice Ančice, sretni, maženi i paženi ...
Đuro: Ančica je uvijek bila tu, s punom bočicom. A onda smo već počeli jesti i iz zdjelice ...
Pero: Kad bi preko tjedna Ančica i Miroslav otišli na posao, a Sanja na faks, nas bi čuvao naš dragi Jacky..
Đuro: A u subotu Ančica bi sve spakirala, pa i nas dvojicu ... i pravac erdutska vikendica ...
Pero: Rusalka je donijela pravi mačji putni kovčežić, da putujemo udobnije. .
Đuro: Ančica uvijek spakira i ponese u vikendicu i naše igračke i zelenu košaricu u kojoj volimo spavati ...
Pero: U erdutskoj vikendici i oko nje jako je zanimljivo. Tu smo naučili penjati se na drvo, trčati po travi i hvatati leptire. Baš volimo kad i nas povedu u vikendicu.
Đuro: A Rusalka kaže kako je Dunav najljepša rijeka na svijetu. Kad odemo u vikendicu ona uvijek u Dunav gleda i neke stope u pijesku pominje ...
Ne znam o kakvim je stopama riječ ... al' znam za što pijesak služi ... hihihi ...
Pero: I sad, kad smo već veliki, Rusalka, kad je Ančica i Miroslav pozovu u vikendicu, i nas strpa u putnu košaru .
U erdutskoj vikendici, photo by Rusalka i Sanja, Rusalkina nećakinja