Marketing
Od Zagreba do Sakaija, dio drugi.
Narita-ekspresu treba gotovo sat vremena da stigne do središnjeg kolodvora u Tokyu (istina, usput staje par puta), a većinu toga vozi se kroz grad. Ali iako pokriva veliku površinu, riječ je većinom o nekolikokatnicama, bez nebodera ili velikih stambenih zgrada. Rezultat je monotono more sivila... ruku na srce, umor nije pomogao dobivanju dobrog prvog dojma Japana. Taman sam se spremala na snalaženje po kolodvoru uz pomoć plana koji su mi poslali, kad li su me na izlazu iz vagona dočekali predstavnici Matsumae fondacije koja financira moj put i boravak u Japanu (hvala im), Nakajima i Nakayo. Na tren sam se pitala kako su znali točno na koja ću vrata izaći, ali onda sam se sjetila da je hostesa na aerodromu nešto čvrčkala po svome notesu kad sam kupila kartu. Očito je uz sretnu vijest da sam stigla i ukrcana na vlak, Fondaciji javila i u koji vagon, pa su se podijelili po jedan na svaka vrata tog vagona... Nije im bilo dosta što su rezervirali ured u hotelu na 5 metara od izlaza iz kolodvora, osobno su me odveli do ureda (što mi je bilo drago, kad sam vidjela koliki je zapravo kolodcor). Ured je bio minimalan: stol, četiri stolca i taman mjesta za otvaranje vrata - moj prvi kontakt s manjkom prostora u Japanu, ali ne i posljednji... Par minuta kasnije uslijedio je moj prvi (i dosad jedini) kontakt s robotom u Japanu:
Riječ je o automatskom peraču prozora... čak se i Nakajima iznenadio kad je ispalo da nema ljudi na njemu.
Čaša kave i vrući vlažni ubrus (koji se, vruć ili haldan, redovito dobija za čišćenje ruka i lica prije jela) malo su me probudili, tako da sam mogla pratiti objašnjavanja g. Nakajime. Za jedno pola sata Nakayo je dovela i drugog stipendista, uzbeka, pa sam čekajući da Nakajima završi s objašnjavanjem uslikala njega i Nakayo, koja je uslikala mene:
Kad smo bili gotovi s uvodnim objašnjenjima, častili su nas ručkom, uviđavno u restoranu s konvencionalnijom japanskom hranom (prženi račići na riži), otpratili uzbeka na taksi do aviona, a mene otpratili dio šetnje po Tokyu. Naime, imala sam još par sati za potrošiti prije hvatanja shinkansena (brzog vlaka) do Osake, pa sam kanila pogledati barem najbliži dio Tokya: carsku palaču i Ginzu. Oprostili smo se kod carske palače:
Na moju žalost, vrtovi palače su zatvoreni petkom, ali sam se prošetala uz nju i po susjednim parkovima. Kao što je obećano, trešnje su bile u punom cvatu, pa su im se Japanci divili iz tradicije, a turisti jer su slavni. Pa sam i ja potpala pod taj utjecaj...
(snimila Nakayo)
Ove trešnje nije teško prepoznati i u doba kad ne cvjetaju:
Carska palača izgrađena je u tradicionalnom stilu, tako da je kontrast s modernim Tokyom oko nje popriličan. Dojam neobičnosti dodatno pojačavaju cedrovi (valjda) posađeni u jednom od parkova uz palaču. Poslije sam vidjela da japanski pojam parka u principu ne uključuje travu, tako da je na nulu potkresana žućkasta tratina ispod cedrova zapravo prilično raskošna.
U daljini se nazirao slavni Tokyo toranj, ne slučajno nalik na Eiffelov, viši te lakši od njega.
Na putu do Ginze, naišla sam na pompozni konjanički spomenik Masashigi Kusunokiju.
Djelovao je kao netko slavan, pa sam doznala tko je (Internet je divna stvar). Masashige Kusunoki bio je vojskovođa cara Go-Daiga u doba šogunata Kamakura u 14. stoljeću (kad su šoguni prvi put carevima preoteli vrhovnu vlast). Svojom vještinom uspio je privremeno vratiti cara na vlast, ali car nije poslušao njegov savjet da se ne brani iz Kyota. Kao pravi samuraj, Kusunoki je vjerno poslušao glupog cara, odveo vojsku u unaprijed izgubljenu bitku i ubio se kad se našao u okruženju. Šogunat Tokugawa pretvorio ga je u junaka lojalnost i požrtvovnosti caru, a za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je uzor kamikazama. Baš zgodno.
Na putu do Ginze viđena su i ova dva double-decker autobusa (možda i izravni uvoz iz Engleske, i ovdje se vozi krivom stranom ulice). Motociklist koji pred njima čeka semafor, slučajno ili namjerno, vijori japansku i britansku zastavicu.
Ginza nije pretjerano zanimljiva po danu, ali pretpostavljam da zabljesne nakon sumraka kad se popale svi neoni a mrak sakrije sivilo (z)grada.
Svejedno, šećući niz Ginzu naišla sam na različite zanimljivosti. Redom:
Policijska stanica (ozbiljno). Inače postoje u svakom kvartu, mali uredići s po par policajaca. Kao bobbyji, samo sjede umjesto da šeću.
Fratar prosjak, kao iz samurajskih filmova ili Lone Wolfa.
Taman kad misliš da te više ništa ne može iznenaditi – komad egzotične zapadnjačke arhitekture.
Prijenos cvata trešanja na divovskim ekranima, da znaš što propuštaš dok čekaš svjetlo na semaforu.
Kiosk Lutrije – primijetite sveprisutnu manekineko. Ovo je još i skromno, obično ih bude po 2-3 po kiosku... Manekineko su inače srećonoše, i to pogotovo financijske sreće. Figurice im se mogu kupiti u suvenirnicama, skupa s drugim sretnim životinjama: sovama, žabama i zečevima.
Da, žirafa. Pojma nemam što predstavlja, ali je baš zgodna.
Već prilično umorna vratila sam se do hotela, tamo sačekala profesora Tadanagu s Osačkog sveučilišta kod koga ću raditi za vrijeme boravka u Japanu, i skupa s njim se ukrcala na shinkansen za Osaku. Iako shinkansen zna postići 300 km/h, po noći to nisam posebno osjetila... Tokyo je pak pod noćnom rasvjetom izgledao sasvim privlačno – morat ću navratiti do njega koji put. Shinkansenu od Tokya do Osake treba malo više od dva i pol sata, a od Shin-Osake (shinkansen kolodvora na sjevernom kraju grada) do Sakaija podzemnom i lokalnim vlakom treba još oko sat vremena. Zbog svih tih presjedanja i jesam čekala Tadanagu (koji je imao neki sastanak taj dan u Tokyu) umjesto da se sama uputim do Sakaija – jednostavno nisam htjela krepana i s hrpom kufera navigirati kolodvorima i presjedanjima i odgonetati kako se kupuju karte... Srećom, hotel u Sakaiju je bio odmah do kolodvora. Put je napokon završio, a ja sam mogla zaspati.
Ostatak fotografija s puta i Tokya možete naći na Photobucketu
Post je objavljen 19.04.2008. u 17:22 sati.