prologl: osjećala je kako se krv polako slijeva niz njezino tijelo...u sebi nije više ništa osjećala osim velikog razočarenja . držala je malog plišanog medvjedića natopljenog krvlju. čvrsto ga je stiskala već slabašnim rukama . već je znala da se bliži kraj ... htjela je plakati , ali joj suze nisu dolazile na oči...
" koliko sam ti puta rekla da ne izlaziš ?! stoko! zar ne vidiš da me sram pokazivati te svijetu ?! " govorila je njezina majka dok ju je hladnokrvno udarala metalnom kopčom remena koji je ostavljao mnogobrojne ožiljke na njenoj blijedoj koži...suze su prale njezino već izobličeno lice od boli. majka je napokon otišla. uzela je svog plišanog medvjedića koji je imao jedno veliko crno, obećavajuće oko , a njegovo mekano , smeđe krzno tješilo ju je u svakom trenutku. govorila mu je o svojoj boli držeći ga na koljenima: " zašto mi ona to radi? zašto?! zbog čega sam ja toliko drukčija od ostalih? ! zašto me se srami...? usne su joj drhtale dok je svoju dušu ispovijedala svom najboljem prijatelju . nije shvaćala toliku mržnju vlastite majke. žudila je za majčinskom ljubavi i toplim zagrljajem. otkad zna za sebe nije izašla iz svog tavana . otac nije ni znao koliko ona ima godina , njegov jedini prioritet bio je alkohol...čula je dernjavu svojhih roditelja . polako se spuštala niz stepenice i drhtavim nogama sjela ispred vrata . začula je svoju majku kako govori: " taj prokleti downov sindrom! žalim što nisam pobacila ! " otac nije ni slušao., bio je toliko pijan da mu je ispala boca iz ruke. majka je ustala i otišla po metlu. kada je otvorila vrata ugledala je svoju najveću pogrešku u životu kako sjedi pokraj vrata. svoju kćer koju nije mogla tako ni nazvati. " prostrijelila" ju je pogledom ispunjenim mržnjom : " zar ti nije bilo dosta ono danas?!!!! kad ćeš napokon naučiti da se sa mnom ne možeš šaliti? " zgrabila je prvo što joj je" palo pod ruku " : oštri mesarski nož , koji joj je zabila ravno u područje želudca. kriknula je od boli i onda joj je tiho rekla: " možeš me probosti stotinu puta ali ništa ne boli kao riječi". otpuzala je do svoje sobe na tavanu. osjećala je kako se krv polako slijeva niz njezino tijelo . u sebi nije više ništa osijećala osim velikog razočarenja . držala je malog plišanog medvjedića natopljenog krvlju . čvrsto ga je stistkala već slabašnim rukama . već je znala da se bliži kraj ... htjela je oplakati ali joj suze nisu navirale na oči...
netko iz susjedstva je pozvao policiju koja je uhitila njene roditelje, a njezino napaćeno , jadno blijedo , krvavo tijelo odvezli su u mrtvačnicu. i sada se još godinama poslije priča o djevojčici koja je umrla sa najbopljim prijateljem u rukama... kraj. ovo je bila priča koju smo napisale ja i frendca zajedno... to je najbolja zadaćnica iz hrvatskog na svijetu.
Post je objavljen 19.04.2008. u 10:08 sati.