7: Alternativa
Okrenuvši leđa ledenom kraljevstvu mrtvih, krenuli smo niz smrznuti puteljak, spuštajući se prema gradu.
Hladni nam je povjetarac mrsio kosu, prebrojavao pramenove, bacajući ih preko naših lica, kao da se igra njima.
Annino je lijepo lice bilo prožeto brigom, njezine svijetle, sivkaste oči zračile su odlučnošću koja je očito plašila nju samu.
„Luke?“ Priupitala je promuklo, okrenuvši se prema meni.
„Hmmm?“
Pogledao sam je.
Malo je naškubila usne i namrštila čelo, kao da razmišlja čini li pravu stvar.
„Malo sam razmišljala…mislim da je vrijeme da se Snap prestane izdavati takav kakav je“, reče ona.
Stao sam kao ukopan pri dnu brijega, ali Anna je napravila još nekoliko koraka tek tada primijetivši da ju ne pratim.
„Što?“ upitala je iznenađeno.
„Zatvorit ćeš Snap?“ upitao sam tonom koji je htio provjeriti jesam li ispravno protumačio što mi je upravo priopćila.
„Ne!“ dahnula je, gledajući me kao da sam poludio, „ Ne, što ti je…samo sam mislila kako bi trebalo uvesti neke…promjene.“
Promjene? Mislio sam da se Anna ne bi trudila da promjeni nešto u časopisu. Na kraju krajeva, ona je prezirala Snap. Htjela je samo ostati dobra urednica tako dugo dok je ne bi promaknuli u neku tiskovinu višeg ranga. Bilo kakve promjene bile bi prekretnica u režimu Anne Sterling.
„Kako to misliš?“ upitao sam je, nastavivši hodati zajedno s njom prema gradu.
„Pa, htjela bih da se riješimo reputacije najnekonvencionalnijeg trač-časopisa,“ rekla je s neskrivenim prezirom u glasu, „i da se počnemo baviti malo ozbiljnijim temama, ali da ipak ostanemo usmjereni prema mladima.“
Odjednom mi se ta ideja počela sviđati. Napokon je odlučila poduzeti korak koji će potpuno potresti dosadašnje stanje u toj groznoj publikaciji.
„Pa, potpuno te podržavam, stvarno mi se sviđa zamisao“, rekao sam, osmjehnuvši se.
„Hvala ti. Htjela sam te također zamoliti za pomoć“, reče ona, opet me pogledavši. Pramenovi crne kose letjeli su joj preko lica poput sjajnih vrpci od crnog satena.
Anna je znala da može računati na mene. Još otkako smo se prvi put sreli, na tom istom, ledenom groblju, osjetio sam da bismo mogli postati prijatelji.
To se i obistinilo, u onoj maloj, skučenoj fotokopiraoni nekoliko dana kasnije. Anna je htjela upotrijebiti neke moje radove za časopis i ja sam drage volje pristao. Nakon toga smo postali najbolji prijatelji. Naučila je da se može potpuno pouzdati u mene, kao i ja u nju. Postala mi je bliska poput sestre, samo što se nikad nismo posvađali. Imao sam osjećaj da će i ovaj put zatražiti sličnu uslugu kao i zadnji put.
„Samo reci.“
„Htjela sam te pitati bi li htio nacrtati još nekoliko crteža za časopis. Hvala ti“ nasmijala se, kao da sam već prihvatio ponudu, iako je dobro znala da neću odbiti.
I ja sam se nasmijao.
„Naravno da hoću. Samo reci što i kad je rok.“
Na trenutak je zračila radošću, a onda je rekla: „Javit ću ti sve. Bez brige. Kad dobijem malo jasniju sliku o svemu.“
Nastavili smo hodati u tišini, stigavši na trg na kojem se uzdizala omanja gotička crkva. Stvarno, dugo nisam bio u crkvi. Nisam znao točno zašto, ali krenuo sam prema njoj, a Anna me slijedila.
Kad smo ušli unutra, u tijeku je bila misa. Stali smo uz vrata.
„Anna?“, šapnuo sam.
„Hm?“
„Što te potaklo da učiniš tu promjenu?“ nastavio sam šaptom.
Opet je naškubila usne, a zatim rekla: „James.“
Na taj jedan, kratak trenutak, kroz glavu mi je prošao događaj iz Sainte Chappelle u Parizu.
Prišao nam je proćelavi svećenik u blijedoj halji, prijekorno nas gledajući, držeći u ruci zlatni kalež s hostijama.
Kad smo ih uzeli, nismo govorili sve dok se svećenik nije udaljio, ali nismo ni bili u stanju jer nam se hostija zalijepila za nepce.
Nakon nekoliko trenutaka upitao sam Annu: „Kako to točno misliš?“
Uzdahnula je i odgovorila mi prodornim šaptom: „Jednostavno mislim da mladi moraju znati da nije sve u tračevima i modi. Dogodit će im se stvari koje će im potpuno razoriti život. U samo jednom kratkom trenutku sve se može promijeniti. Trebali bi to znati.“
„Ne misliš ih valjda plašiti teškim životnim pričama?“ plaho sam upitao.
„Ne, ali iskoristit ću ono što njihovi idoli govore. I neke dirljive priče.“
Anna je očito htjela potpuno promijeniti svoj dosadašnji režim. Htio sam joj pomoći u tome, bez obzira na sve.
„Kad će to započeti?“ upitao sam.
„Početkom svibnja…pretpostavljam da bismo trebali prirediti neki domjenak,“ rekla je, grizući usnu.
Upravo mi je sinula fenomenalna ideja. Svjećica se napokon upalila i znao sam što trebam učiniti.
Nisam bio siguran hoće li se Anni sviđati ideja, ali napokon, postojala je jedna osoba koja je imala planove za…pa, početak svibnja. Morat će pristati na kompromis.
Prsa su mi se nadimala od ponosa kad sam upitao Annu: „Ej, što kažeš da posjetimo Craneove?“
„Zašto?“, upitala je, zbunjeno me gledajući.
„Vidjet ćeš“, vrckavo sam odvratio, sretno se smiješeći. Poveo sam je iz crkve i opet – opet – krenuo prema vili Craneovih.
Post je objavljen 18.04.2008. u 20:31 sati.