Marketing
Izgubljeno-Nađeno (11): Balada o zaklanim zečevima
Gelitin
U neko davno ljeto kada mi je bilo deset ili jedanaest godina, vozili smo se mama, tata, par godina mlađi Brat i ja pored Neretve; moralo je to biti od mora prema Hercegovini; sunce je zapadalo iza leđa, miris soli i neisprane kose, mokri ručnici u gepeku, djeca kraj ceste nude kornjače, rashlađenu lubenicu i svježe smokve. Zeleno je, zeleno, sve je zeleno.
U jednom trenutku pridigne ćaća šaku od volana i mahne udesno prema maminom prozoru:
- Vidite ono polje? Tu su poslije rata pokopali ogromno stado ovaca. Na stotine njih! Zarazile se nekom boleštinom, nije bilo druge do li poklat' cijelo stado....
Gledali smo u tišini. Polje je ostalo iza nas.
Ne znam kako smo ponovno došli do zaklanih ovaca, ali kasnije smo usporedili dojmove.
Mama je na tatinu priču pomislila: "Mora da je ova zemlja sad jako plodna“.
Poduzetnik i pradjed Geza Braider u meni pomislio je: "A fene egye meg! Koliko li je samo novaca izgubljeno...“.
Brat je pomislio: "Tu su sigurno Rusi umiješali prste!“.
Istoga ljeta iz obiteljske baze u Mostaru, tata nas je odvezao na izlet do vodopada Kravice i tamošnje tekije. Mama je ostala u gradu, a s nama su krenuli tetak i tatin prijatelj Sidran.
Bilo je to magično putovanje. Tama i tišina u opustjeloj tekiji, smaragdni slap i rajski vrt na Kravicama. Čempresi i kamen, zeleni bljesak vode, sunce i miris smole.
Sidran se odmah na početku pošteno olešio, onako kako to samo pjesnici umiju, do samozaborava!
Pripek'o zvizdan, cvrči cvrči cvrčak na čvoru crne smrče, umjetnik blaženo hrče pod prezrelim dudom; oko njega zuje ose i šuškaju voluharice, proklizi poskok, zakotrlja kamen.
Brat i ja vrištimo od sreće, prskamo se, skačemo jedno drugom s ramena i plivamo prema slapu.
Tata i tetak igraju šah u hladu.
Predvečer muškarci ubaciše zasranog i murvama umaljanog Sidrana na zadnji sic našeg spačeka, Brat i ja valjda sjedosmo na njega, i krenemo natrag za Mostar.
Veselo bruji Citroen po grubom seoskom makadamu, brui-brui-brui, pjeva francuski motor, kad odjedared – BUP!
"Zec!", viknuše uglas i tata i tetak.
Muškarci iskočiše iz kola, Brat i ja poskočismo po uneređenom bardu i priljubismo noseve uz prozor - i tu prestaje moje sjećanje.
Ali zato počinje Bratovo.
Koji se kune životom da sam mu se već sljedeće sekunde bacila oko vrata i ushićeno povikala:
- "Pružaju zecu prvu pomoć!!!"
Oj, Optimizmu u vokativu!
Danas, s tridesetgodišnjim mostom varljivog sjećanja koje dijeli hercegovačkog zeca od sredovječne dame u praškome stanu, pretpostavljam da smo tog sporednog ljetnog junaka proždrli već sljedeće večeri.
Što ne mijenja na stvari da su neka djeca i stara i mlada istovremeno: ovce-novce, zeko-zeko, meso ti je meko! I da ih ta starmalost i djetinjsta starost prate kroz cijeli život kao dragocjeno sebečuvajuće karakterno svojstvo.
Post je objavljen 18.04.2008. u 10:46 sati.