Jedan čovjek i jedna žena na peronu sreće stoje, čekaju vlak što neće doći …….
On osuđen na 15 godina strogog zatvora,
radi ubojstva izvršenog na posebno okrutan način.
Ona samohrana majka sa dva mala djeteta, 15 god. radi kao tekstilna radnica za 250 eura na mjesec, koje prima neredovito.
On zadnjih godinu dana slobodno šeće gradom za vrijeme izdržavanja kazne, a u zatvoru provodi (samo) cijelih 33 dana.
Ona nema dovoljno za podmirenje osnovnih režijskih troškova i hranu. No naše društvo je pošteno i nudi dopunski izvor prihoda iz kopanja po kontejnerima i skupljanja praznih boca (za koje se nudi novac pri povratu) ili kako joj je tijelo usprkos svemu još izazovne građe, tu je uvijek otvorena mogućnost prostituiranja.
On se zaboravio vratiti u zatvor, nije mu ni za zamjeriti, ta tako je rijetko u zadnje vrijeme boravio u njemu. Ipak naša stroga policija ga hapsi u omiljenom kafiću prilikom redovnog ispijanja prve jutarnje kavice, nadam se nakon što ju je popio i pročitao novine u kojima je pratio kako napreduje potraga za njim samim.
Ona je uspješno spašena iz nabujale Save, u koju se bacila jednog od zadnji deset prelijepih proljetnih jutara u kojim se lagano budio naš usnuli grad. Spasio je hrabri mladi policajac izvan službe, koji ne želi primiti nikakvu nagradu za djelo koje je učinio ….
I sad imamo problem sa djecom koja ne žele odrasti jer ne vide mogućnost za normalan život u sistemu vrijednosti koji ih već godinama okružuje na ovim prostorima.
Njima treba žurno objasniti, kako im ulazak u NATO i EU donosi toliko dugo iščekivani spas od nas sami, i zato neka ne brinu, stići će i taj dan. Na peronu sreće jedan dječak i jedna djevojčica stoje, vlaku koji upravo stiže zadnje godine strpljivo broje …….
(Svaka sličnost sa (ne) istinom je slučajna )
Post je objavljen 19.04.2008. u 09:56 sati.