Petak, 18. travnja 2008. godine
U mojoj ulici ima 30 kuća, ne znam koliko ljudi i 10 pasa.
I na moju nesreću svi ti psi "stanuju" u mojoj blizini (jedan od njih u mom dvorištu).
Moj pas laje na mačke. Laje k'o manijak.
I ne samo da laje nego se i zaleti pa skoči na ogradu što je jako bučno.
I tako skače i skače i laje i laje.
Noćas ili bolje rečeno jutros u 3:45 su se neke dvije mačke "svađale" ispred moje kuće na što je moj pas naravno dobio popizditis i lajao k'o sumanut.
Prvo sam se ustala i sa prozora svoje sobe ga pokušala ušutkati. Nije prestajao.
Legla sam u krevet i nadala se da će se tata ustati (jer on je ipak veći autoritet od mene pa bi ga pas možda i poslušao), ali ne, tata se nije ustao i on (pas) je i dalje nastavio lajati.
Onda sam se ustala i otišla na prozor dnevne sobe i opet ga tjerala da ode u kućicu, da prestane lajati...
I opet ništa.
Na kraju sam otišla u dvorište, bacila busen zemlje prema mačkama da se konačno maknu dalje od moje kuće, i opalila kera papučom po leđima.
Naravno da ga nije nimalo zabolilo kad sam ga udarila jer je papuča od spužve, ali se on očito neugodno iznenadio jer ga nikada ne tučem.
Sav se pokunjio, spustio glavu i podvio rep, gotovo da je puzao po podu.
Da nisam bila ljuta k'o ris što sam se u 4 ujutro morala ustajati iz kreveta vjerojatno bi mi bilo smiješno to kako je izgledao ;)
Priča za sebe su i dva psa od mog susjeda preko puta ulice.
Ti psi ne laju na mačke (čak se i dobro slažu sa mačkama), ali svako jutro u 5 laju ko idioti na čovjeka koji raznosi novine.
Svako jebeno jutro. U 5!! I svaki puta me probude.
Nekad im se u tom divljačkom lajanju pridruže i ostali psi iz ulice, ali ova dva su najglasniji i najviše mi idu na živce.
Inače obožavam pse. Ali sada, nakon ovakvih nočnih trauma, rekla sam mojima da više nikada nećemo imati psa.
Post je objavljen 18.04.2008. u 09:09 sati.