
U ditinjstvu san često slušala da stariji spominju abak, ta in je rič značila matematiku, obično tablicu množenja.
Matematika mi uvik bila draga, tila san znat i imat sve pa i pravi abak.
Na faksu san polagala šiber, iman ga i znan s njin radit, ka šta iman i razne kalkulatore. Uvik, baš uvik, sve volin provjerit pješke, napisat na papir i izračunat sama. Eletronika pomaže, sve je to odlično, al šta je sigurno, sigurno je.
Kad san u Pekingu ugledala abak poletila san ga kupit, uvjerena da ću odma naučit s njin radit, da će mi zaminit papir i olovku. Vidila san tamo ljude, imaju najmodernije kalkulatore, a svi računaju na abak, ne pada in napamet ništa drugo. Prebiru prstima po njemu brzinon zvuka, uživaš ih gledat.
Moj abak ima lipu knjižicu sa crtežima i uputama na engleskom.
Ne smin ni sebi priznat koliko san puta u 10-tak godina provala naučit, ma makar zbrojit 1+2, al zalud, neće ide i gotovo.
Abak je dobija misto u vitrini, gura se s raznin suvenirima, a ja i dalje, čin nešto izračunan kalkulatoron, moran uzet papir i olovku za provjerit rezultat 
Post je objavljen 17.04.2008. u 19:05 sati.