Marketing
PRIHVAĆANJE ili sukob s guzicom…
I find that when we really love and accept and approve of ourselves exactly as we are, then everything in life works.
Louise Hay
Ako I najmanji dio tebe vjeruje da bi bila sretnija da si malo mršavija, viša, svjetlija, jača ili da ti je potrebna bilo koja druga fizička alternacija da bi se tvoj život magično transformirao na bolje, tada je ipak možda najbolje da si uzmeš vremena za sebe i… naučiš nešto o vrijednosti pravog prihvaćanja.
Prihvaćanje je čin prihvaćanja ( možda bi neka druga riječ bila prikladnija.. nešto kao zagrljaj) svega što ti život donese sa dobrim stavom. Naša tijela su prije svega moćni i mudri učitelji baš te lekcije. Ono se pojavljuje gdje god ti ideš. Može ti biti poput stalnoprisutnog dobronamjernog vodića ili poput križa koji ćeš tegliti kroz cijeli život. Ali ta odluka je tvoja i ovisi samo o tome koliko dobro si svladala ovu lekciju.
Za mnoge ljude njihovo tijelo je meta za najteže optužbe i mjerilo kojim procjenjuju svoju vrijednost. Zadaju si nedostižne standarde i maltretiraju se umišljenom slikom savršenstva.
S obzirom da je naš fizički izgled forma u kojoj se pojavljujemo u svijetu, ono često postaje način na koji definiramo sebe i s kojim se identificiramo, a često je i način na koji nas drugi definiraju.
Način na koji doživljavaš svoje tijelo je direktno povezan sa time koliko si blizu da naučiš lekciju o prihvačanju...
Impozantan broj osuda koje imaš prema svome tijelu ograničava količinu iskustava u kojima si dopuštaš uživati.
Koliko si si potencijalno nezaboravnih dana uživanja na plaži uništila svojom osudom nad svojim tijelom u bikiniju?
Zamisli kako oslobađajuće bi bilo radosno šetati po vrelom pijesku bez svijesti o svom izgledu. Razmisli o svim aktivnostima u svom životu koje si odgodila do vremena u kojem ćeš izgledati bolje, ili čak savršeno... Ali to vrijeme si nepovratno propustila i nisi uživala u njemu.
Imam prijatelja koji se silno želi baviti ronjenjem ali već godinama ne radi ništa da bi ronio od zastrašujuće pomisli na sebe u onom mokrom, pripijenom odjelcu... Sami donesite zaključak što je bitnije. Ja sam donjela, zato i pišem o tome.
Potpuno prihvaćanje bi mu dozvolilo (kao i svima) cjelovito sudjelovanje u svim aspektima života, bez ograda i predrasuda, bez ustručavanja.. Odmah, sada.. Bez odgode.
Kao žena, znam o čemu govorim jer sam provela previše vremena preokupirana svojom težinom (mada ja stvarno nisam velika osoba – svejedno sam se maltretirala s tim). Nisam samo željela da mi tijelo bude tanje, ja sam se zapravo uključila u pravi rat sa svojim tijelom.
Jedno vrijeme sam nosila jednodjelni badić sa šosićem našivenim na njega (imala sam 45 kg!!) jer mi je bilo preneugodno da mi netko slučajno ne vidi guzicu (helou!!). Bila sam uvjerena da moram imati malu, tvrdu guzicu.. nebi išlo. Htjela sam da moje tijelo (posebno guzica) surađuje sa mojom idejom o tome kako bi ono trebalo izgledati. Odrekla sam je se, a ona se naravno tvrdoglavo odbijala magično transformirati u moje želje. Sve u svemu ono što pokušavam reći je da moja guzica i ja nikako nismo dobro surađivale.
Napokon sam odlučila završiti taj hladni rat između nas dve (kad već ona nije!!) učeći da ju prihvatim baš takvu kakva je (to je bilo lakše reći nego učiniti).. jer ako ćemo biti iskreni ona zapravo nije imala ništa protiv mene (dakle problem je bio u meni).
Lako je voljeti one svoje djelove koje već percipirate kao vrijedne ljubavi, ali daleko teže je odreći se svojih uvjerenja o tome kako nešto treba izgledati.
Odlučila sam provesti par minuta dnevno pružajući pozitivnu pažnju svojoj neprijateljici. Prvih par tjedana osjećala sam se kao potpuni kreten, ali na kraju sam to prerasla. Još uvijek se ne veselim svojoj guzici izloženoj u bikiniju ali barem ju ne skrivam pošto poto prvom stvari koja mi padne pod ruke.
Da li vam vaše tijelo služi? Kuda bi stigli bez njega? Što bi mogli napraviti i kako bi se izrazili bez njega? Razmislimo malo.
Postoje brojni dokazi o povezanosti uma i tijela, dakle prihvaćanje tijela nije važno samo za dobrobit tvojeg emocionalnog nego i za zdravstvenu dobrobit samog tijela. Uskračivanje potpunog prihvaćanja tijelu može voditi do bolesti jednako kao što prihvaćanje može dovesti do izlječenja.
Možeš biti sigurna da si na dobrom putu kada si u stanju prihvatiti svoje tijelo točno onakvim kakvo ono je u datom trenutku. Pravo prihvaćanje je kada odbaciš osjećaj da trebaš izgledati drugačije da bi bila vrijedna nečije ljubavi... a posebno svoje vlastite.
Da li tio znači da ne bih trebala više nastojati da poboljšam svoje tijelo ili da bi se trebala pomiriti sa sudbinom i s onim što ti je dodijelila?
Ne.
Normalno je željeti učiniti najbolje od sebe, ali treba prestati kritizirati, osuđivati ili svaljivati krivnju na tijelo bez obzira u kojem je ono trenutno stanju.
Pitanje koje si trebam postaviti da bi bila sigurna koji je izvor moje želje za promjenom frizure, čvršćim mišićima, kremom protiv bora je: "Osjećam li se da mi ovo treba kako bih bila sretnija?" Ako je odgovor "da" (a treba biti iskren bar sa sobom) možda je bolje da provedem to vrijeme radeći na sebi iznutra, na svojem samoprihvaćanju prije nego spizdim brdo para na vanjsko riješenje koje će me ionako uveselit samo kratkoročno, a problem će i dalje biti tu..
Voli sve dijelove svoga tijela.. Sve, a ako ih ne možete voljeti promijenite ih, a ako ih ne možete promijeniti onda ih naučite prihvatiti takve kakvi jesu.
Što smo stariji tijelo će nas suočavati sa sve većim izazovima koje nećemo moći promijeniti... Ja više nikada neću imati tijelo kakvo sam imala sa 17 godina (ono isto koje sam tada skrivala!)
Specijalne olimpijske igre su pune ljudi koji su mi divan primjer prihvaćanja sebe unatoć očiglednom hendikepu. I vidite danas kada sam pisala ovaj post vozila sam se prema Andreju (post nisam odmah objavila Andrej i ne kalkuliraj o ispravnosti mojih navoda ) na tramvajskoj stanici suočila sam se sa prizorom muškarca bez nogu tj. Izgledao je kao torzo na skateu, smislio si je i neke produžetke za ruka s kojima se odgurivao i žicao je (mrzim taj izraz) i dugo ne vidjeh takvog osmjeha i takvih očiju punih života!! I gledajte ljudi.. on je uljepšao moj dan.
Kada sam ja to učinila.?
Ono što jest, jednostavno jest... To je ključ za oslobođenje iz samoosuđivanja.
Možete se nastaviti boriti protiv svoga tijela ili ga naučiti prihvaćati.. I da, voljeti ga.
Post je objavljen 17.04.2008. u 15:43 sati.