Ovaj post (koji nisam siguran da će uspjeti do kraja onako kako sam ga zamislio al probat ću barem) je posvećen mojem dragom prijatelju iz razreda: Domagoju Suhiću.
Želio bih vam napisati (il bolje reći opisati) mentalitet jednog navijača(ne svakog jer je ovaj poseban) uz primjer mojeg prijatelja.
Penjete se po stubama naše škole i krenete do učionice pod brojem 29 (gdje je naša matična).
Na hodnicima svira neka muzika (koja je u zadnje vrijeme gey kaže Vinko) što znači da je veliki odmor.
[Želio bih vam baš predočiti to pod velikim odmorom jer onda najviše dolazi do izražaja].
Nakon toga otvarate vrata od učionice 29 u kojoj (nažalost) nema muzike jer smo mi razred koji uvijek ima sreće da ne radi zvučnik.Vjerujte mi..i da postoji zvučnik čuli biste nekakvo lupanje.Znate onaj zvuk prazne plastične boce koka kole(koju donira Vinko u većini slučajeva jer ono voli koka kolu-to je čudna ljubav al funkcionira)o stari drveni stol kakav je najčešće u većini škola(osim u onim novim i uređenim al naša baš i nije takva..ma nema veze).
Mislite neki luđak koji misli da zna svirati bubnjeve lupa po stolu neki tribal ritam(makar u tom razredu ima jedan luđak koji zna svirati tribal ritmove) al u ovom našem slučaju ipak nije to taj bubnjar nego jedan drugi momak.Kratka kosa i uvijek uređen do bola-ponekad pomislite da ide van a ne u školu kako je fino obučen.Finjak, kako bi moj najbolji prijatelj Stančić rekao.
Čim ulazite već vam je taj zvuk u glavi i čuju se još neki glasovi koji se bune protiv ritmova koji uporno dolaze iz stražnjeg dijela razreda kraj prozora gdje najčešće naš glavni junak lupa.
Neko vrijeme se drugi ne bune(većinom cure) al kad se prođe granica tolerancije počinju stvari letjeti(većinom smeće al nađe se i poneka pernica) prema smjeru od kojeg dolazi zvuk.Zvuk na kratko prestaje al malo zatim opet počinje još glasnije i prodornije. Neki bi to rekli: "On to radi u TRUC." Ja se smijem i sjedim i dalje..il uzimam i ja praznu flašu i lupam do iznemoglosti i pratim ga(ili on mene).
Malo zatim možete čuti par početaka pjevanja nogometnih himni(neću napisati kojih i čijih jer neću nikog reklamirati osim svog prijatelja koji će možda jednog dana postati slavan pa ja sa svojom skromnom tipkovnicom pokušavam pridonesti tomu).
Dernjava postaje glasnija i pobuna protiv tog ritma je sve više al našeg navijača može samo ulazak profesora zaustaviti pa imamo live glazbu sve do tog trenutka(pa nekad čak i duže,sve zavisi o profesoru i predmetu).
Moje riječi ne mogu to opisati i jedino bi vas da vidite to vizualno uspio uvjeriti. On lupa,skače, pjeva, lamata rukama po zraku,dere se...Gotovo čudesno. Životne energije na bacanje ali ipak mislim da ako je takav u razredu malo tko bi ga mogao zaustaviti na stadionu sa svojim prijateljima kad navija i kad pije iz sve snage..
Neki bi rekli..pravi muškarac i njegov tata je vjerojatno ponosan na njega..
..ja ću samo skromno reći..
Živio Suhić!
;)
Post je objavljen 16.04.2008. u 19:59 sati.