Sjećam se svoje bake. Bila je vrlo uredna i brza u svemu što je radila. Ako je uočila mrvice na podu ili paučinu koja se njihala sa stropa pored prozora odmah je otišla po metlu i sredila stvar. Morali ste paziti da vam tanjur s posljednjim krumpirićem ili nekim drugim finim zalogajem koji ste sačuvali za kraj iznenada ne nestane i završi u sudoperu tek što ste na trenutak odvratili pogled. Kad je trebalo nešto napisati, poslati, pitati nekoga, telefonirati ili na neki način dogovoriti, odmah je krenula u akciju. Često je nastupala po sistemu „s neba pa u rebra“, bez odugovlačenja ili okolišanja. Ne jednom sam bila svjedokom najiskrenijih odgovora na njezina pitanja kad ih je bez krzmanja, sasvim izravno postavljala ljudima. Mislim da se nisu stigli ni snaći dok ih je moja baka poput znatiželjnog djeteta gledala odozdol, jer bila je prilično niskog rasta, tek nešto više od metar i pol. I poslovi su odmah bili sređivani, računi plaćani čim je došao poštar s mirovinom.
Ja sam u tim stvarima bila njezina suprotnost i ostala sam to do dana današnjeg. Stalno oklijevam, krzmam, dvoumim se ili sam naprosto lijena odmah učiniti ono što bi trebalo. Tako mi se obično sakupi oveća gomilica odjeće prije nego što prionem peglanju, poneki domaći pauk veselo prede po kući dok se ja ne odlučim uzeti čašicu i izbaciti ga van i tek onda počistiti niti koje je za sobom ostavio, ljude radije ne pitam ništa nego da se izlažem neugodnim nedoumicama koje me muče kad treba pitati nešto osjetljivo i već se znalo dogoditi da manje blizak susjed umre prije nego što se odvažim pitati ukućane zašto ga tako dugo nema (pa imaju ljudi pravo na svoju privatnost i dok normalno pozdravljaju kad se susrećem i sami ništa ne govore ja se stvarno ne mogu odlučiti izložiti ih objašnjavanju u koje se vjerojatno ne žele upustiti). Majstora zovem tek kad voda dođe do grla, jedino račune uredno plaćam jer dugove nikad nisam željela imati.
I sad razmišljam – kad bih se malo natjerala da budem sličnija baki, što bi se dogodilo. Mislim da ne bih dugo izdržala. Bila bih puna frustracije i izgubila bih ogromnu količinu energije na način koji mi ne odgovara i za stvari do kojih mi očito nije dovoljno stalo (ima puno stvari kojima se bavim, da ne ispadne sad da sam neka teška ljenčina). A ipak, bakina koža bi mi sad tako dobro došla da riješim neke zavrzlame oko papira… Šteta što čovjek ne može postati netko drugi – onako privremeno, po potrebi…
Post je objavljen 16.04.2008. u 19:53 sati.