Gledam more kako se pjeni ispred mene,
gledam noć kako spušta svoje tamne niti
na moja ramena koja polako nestaju
u tami što guta svjetlo u očima.
Gledam tebe,
čiju ljubav ne zaslužujem
svim grubim riječima,
svim ispadima koje radim
uvijek iznova.
Iznevjerio sam
ono što si dala,
iznevjerio ono
što smo gradili.
Gledam šumu kako šuti oko mene,
gledam sunce kako prodire kroz
zelene, smrekove grane
kao da me se stidi zato što
nisam znao cijeniti ono što
rijetki imaju.
Gledam tebe,
čiju oprost tražim u toj tišini
zbog svih djetinjastih stvari
što sam ih počinio samo radi
kompleksa kojih me strah priznati.
Ti bi me, ipak, od svih ljudi
trebala najbolje razumjeti.
Između sam mora i šume,
tame i svjetla u nekom
stidljivom sumraku.
Znam da nije lako prijeći
preko straha, preko stida
ali nada ostaje na dnu kutije
kad je sve loše potrošeno.
Neću otvarati šampanjac
i neću klečati pred tobom.
To tek ne bi imalo smisla.
Ali primit ću te za ruku
na ovoj mjesečini,
hodati pored mora,
posred šume i tamo
negdje pored srna,
pored ptica i mirisa bora
čekati da mi uzvratiš
stisak.
Post je objavljen 16.04.2008. u 12:50 sati.