Pljuje na nesreću i na život i u bezdan stavlja svoju suhu ruku smrti da bi uzeo ružu iz ruke mrtve ljepotice.Poput porculana raspada se u stotinu komada njegova mizerija,njegova bol i ljepota crnih očiju.Piju krv na ostavljenoj lešini utrnutog beskraja očaja,teče rijeka krvi sa njegovih usana a riječi dižu oštricu na prijestolje morbidnog razuma.Neka teče riječ sa tvojih usana i napij se rijeke krvi rečenica,kamen odzvanja i gubi svoj prvotni sjaj dok jedan odsjaj gubi snagu u božjoj gluposti bezvrijednog ništavnog svemira.Jedinstvo i beskraj,tupilo i logika glupe tvari u tvojoj misiji,tražiš riječi a neide dalje tvoja misao,gubi se i nestaje u vrtlogu laži.Sa zemlje prema nebu,sa strane istine i u srcu laži,tvoja zmija neka se smije vlastitom odrazu i neka se savija pod vatrom ludila.Paklene moći riječi i paklene tvorevine čovjekove svijesti,stupaju u ništici ka ludilu i ka svijetu laži,potoku blasfemije transa i dualnosti nekog ludog arapa u tisucu i jednoj noci bez sna.Kada i kako i zašto,pitanja sumnje bez odgovora,postavljaš novi kamen temeljac na ranu starog ruševnog grada u noći,u tmurnoj i teškoj noći smrti.depresivni mjesec svojoj svjetlosti podmuklo šalje nadu u srce mistika i daje snagu za još jedan kraj,za još jedan početak kraja.Sve neka prodje i neka drvo vrišti na pticu vječnosti dok vlastita djeca kopaju pijesak rukama tražeći zakopano bogatstvo božije laži.Zakopana ruka andjela,zakopana bol početka pakla radosti,pakla vječnosti i pakla odlučnosti.Kako je došlo do ovoga pakla.
Post je objavljen 16.04.2008. u 01:39 sati.