Marketing
Pogled izvana
I dolazim doma, čitam poruke na poštanskom sandučiću. Tip se već mjesecima dopisuje s ko zna kim prek sandućića. Čitam ja to i ne kužim poantu, što je pisac htio reći. I već pomislim kak je to glupo, tip treba hobi, ali nešto me je tada zakopkalo, pa pomislim: ali on misli da je u paravu. Njemu ima smisla i on to piše i piše bez obzira na tuđe mišljenja. Te su me poruke nekako podsjetile na moje postove. Tuđe mišljenje zaista nije važno. A zašto nam je onda toliko stalo do njega?
Zašto nas uvrede tako lako mogu povrijediti do suza. To je samo nečije mišljenje, ništa više. A ipak boli. Ponekad ni neznamo koliko. Govorili smo danas o pomirenju na vjeronauku. I sad neka kažu da sudbina ne postoji. Ali neke su stvari ipak ostale ne objašnjene.
Možda nisam bila u pravu. Nije sve crno-bijelo. No u svađama nikad nije samo jedna strana kriva. Nakon dugog razmišljanja to je postalo samo pitanje savjesti. Bez planova, bez budućnosti. Sve je sada drugačije. Ali donijela sam odluku koju ne želim i ne mogu promijeniti. Obećajem sama sebi da mi neće biti žao. Jednostavno mi se neda više svađati. Dosta mi je svega. Želim se zabavljati. Ne želim više brinuti o svojim greškama i manama, želim ih prihvatiti, a ne mijenjati. Ne želim razmišljati o svakoj riječi koju kažem, što će se zbog toga dogoditi. Kažu da nam je Bog dao slobodu. Ali sa slobodom dolazi i odgovornost. Donosimo odluke, a posljedice ćemo snositi sutra. Zamišljam to poput nekog meča, ring, a u njemu budućnost koja čeka da se s njom susretnem u 4 oka. A možda samo pretjerujem.
Ne pitajte zašto pišem ovaj post. Čak ni ja ne znam zaista što sam htjela reći. Ali post je napisan, a ja nemam srca obrisati ga. Možda sam samo trebala to napisati, nekako zaključati za uvijek.
Do idućeg posta-
pa-pa
Post je objavljen 15.04.2008. u 19:48 sati.