Želim ići s tobom do kraja...
Ali tata me čeka doma...
Želim...
Ali moram...
Nema veze...
Vozim se u busu kući...
S Glavnog...
220...
Nakon prelijepog popodneva koje uvijek,ali baš uvijek mora završiti...
Ali doći će opet :) ...
Bus je stao na semaforu ...
Razmišljam što dalje...
Slušam na Jacku Sparrowu( moj mp4) November rain...
Pogledam prema lijevom izlazu...
Gužva je...
Okrenem se prema vozaču desno...
Nema nikoga...
Zeleno...
Bus krene...
Odjednom poželim izaći van...
Otvore se prva vrata i izjurim van kroz njih...
Ne znam zašto...
Stojim...
Poželim trčati...
Počne svirati pjesma Misunderstood...
I krenem...
Ubrzavam...
Osjećam kako mi vjetar mrsi kosu...
Odlučujem zanemariti sve granice...
Trčim ravno...
Preskačem rupe...
Unatoč boli u trbuhu koja se pojačava...
Unatoč fizičkoj oslabljanosti zbog temperature...
Unatoč boli u grlu...
Trčim preko livade...
Po travi...
Preko pogleda ljudi...
Trčim preko ceste...
Zanemarujem aute...
Živim za taj trenutak...
Osjećam se tako slobodno...
Ne razmišljam s koje strane da dođem do kuće...
Idem kamo me odnese...
Ne razmišljam o tome da nikada nisam tako dugo trčala tako brzo...
Ne razmišljam o tome od kuda mi snaga za to...
Trčim kroz dva naselja...
Napokon dolazim pred ulazi i zastajem...
Primam se za trbuh koji boli...
Zlo mi je...
Bol iz grla je prešla na pluća...
Pokušavam uhvatiti dah...
Ali jedino što mogu je kašljati...
Noge me bole...
Glava me boli...
Vruće mi je...
Krv mi struji kroz tijelo...
A onda...
Počinjem se smijati...
Sretna sam...
Neopisivo sretna...
Slobodna...
Trebalo mi je to...
Sve što sam osjećala unutra izašlo je iz mene...
Strah...
Ožiljci...
Bol...
Ljubav...
Sreća...
Smijeh...
Strast...
Život...
Uspravljam se...
Gasim pjesmu...
Ulazim u lift...
Otključavam vrata...
Dolazim u sobu gdje mi sjede roditelji...
"Što ti je" ,upita me mama...
"Trčala sam",uspijem prosiktati još uvijek hvatajući dah...
"Zašto"...
"Trčalo mi se"...
Post je objavljen 15.04.2008. u 18:02 sati.