Jedna od blagodati kuće na moru je i ta što si tamo kao doma i kad konačno kreneš u grad polaska i dolaska sa sobom poneseš sve kaj ti je od klope ostalo. Tako je i nama ostalo brdo klope. No, dobro, dio smo podijelili susjedima koji su ostajali duže od nas, ali s dijelom se nismo mogli sam tak rastat. Strpala sam tak u putni frižider dve litre nepopijenog vina, malo ovčjeg sira i 20 deka šokola.
Za one kaj ne znaju kaj je šokol – to je Posedarski specijalitet – suha svinjska vratina umaljana sa raznim začinima od kojih se najviše ističe papar i skupo je ko suho zlato, al se svaka kuna potrošena na šokol isplati kad se počne klopat.
Kuću smo pospremili i zaključali, sjeli u auteka i krenuli put Zagreba.
- Idemo na staru cestu, pa bumo kupili malo odojka za ručak. – dobro se dosjeti moja bolja polovica. A zakaj ne? Ušparamo tak 100-injak kunića kaj bi inače potrošili na autoput i kupimo još klope.
Vozimo se mi tak bez ikakvih problema do prve štacije gdje smo onak bezazleno zaključili da bi tu odojak bil fin. Sjednemo na terasu. Naručimo kavicu. Obavimo pišanje. Uzmemo odojka koji je bil već na prvi pogled supač da je zavredil 90 kuna.
-Ajd sad malo ti vozi.- veli mi mužić.
-Ma neda mi se. Daj još malo ti, pa bum onda ja. – promrmljam pospano. Fakat mi se nije dalo, a kava me nije nimalo razbudila.
Prođemo tak još nekih 30 km kad autić otkaže poslušnost. Srećom u nesreći na dijelu ceste gdje je bilo nekakvo proširenje sa strane da smo mogli stat. Ali svejedno negdje u tripizdini. Neke dvije kuće se vide u daljini, a s druge strane ceste ničeg – livada. Kaj sad?
Sjedimo tak u autu. Mužić ga pokušava pokrenut. Vani zvizdan. Ništ.
-Izgleda da se akumulator ispraznil. – brzo dijagnosticira kvar nakon nekoliko uzaludnih pokušaja.
-Srećom imamo kablove, pa ajmo nekog zaustavit da nam pomogne. – velim mu još uvijek nezabrinuto.
Izađemo iz auta. Dignemo haubu tak da se kilometrima vidi da smo u kvaru i ja samouvjereno stanem uz cestu. Razmašem se, a kad ono svi sam protutnje pokraj nas. Pa kaj je tim ljudima? Kaj izgledamo kak drumski razbojnici u podne kad nitko neće stat?
Prođe tak pola sata i konačno stane jedan stranac. Nekak smo se sporazumjeli na poluengleskom i polunjemačkom, te rukama i nogama i objasnismo kaj hoćemo tak da je frajer okrenul auto sa svojom haubom na našu i priključimo kablove. Naš autek odma upali, al čim smo maknuli kablove rikne. I tak tri put, pa smo odustali. Zahvalimo tipu i on ode. Akumulator je bil skroz prazan.
-Kaj bumo sad? – upitnim pogledom gledam u mužića ko u Boga.
-A ništ. Idem zvat HAK. – veli i primi se moba. Razgovor sa HAK-om nije baš tekel kak si je on zamislil, te je ubrzo počel urlat u telefon.
-Pa kaj je vama? Neću da me teglite u Slunj, već u Zagreb. – urlal je dalje i zatvoril telefon.
-Kaj je bilo?
-Ma kreten. Oće nas oteglit u Slunj. Danas više radionica ne radi, a sutra je nedjelja, pa bi trebali auto tam ostavit. Ne dolazi u obzir. Sad buju došli da vide o čem se radi. – odgovori i već zove frenda da na netu potraži nekog kaj nam može oteglit auto do Zagreba. Frend mu uskoro javlja broj telefona frajera kaj ima kamionček za vuču. Nazove tipa i na brzinu se s njim dogovori za cijenu i da dođe po nas.
-Došel bu za tri sata. – obavijesti me i opet zove HAK da im otkaže. Taman kad je završil razgovor dolazi žuti HAK-ov autić do nas.
Uspjel se s frajerom iz žutog autića na brzinu zakačit jer ga čekamo sat vremena i više ga ne trebamo, tak da se tip okrenul i otišel.
Ostali smo opet sami. Pred nama tri sata čekanja. Vrućina je popustila, ali je zato glad nastupila.
-Imamo hrane i pića, al nemamo kruha. – velim sad već nervozno između dva kruljenja u želucu.
-Idem prošetat do onih tam kuća. Možda imaju kruha da mi prodaju. –spasonosno rješenje ponudi moj vitez i ode.
Nakon pola sata vraća se s pola kruha.
-Bile su dvije ženske tam u kući. Jedna starija i jedna mlađa, pa su mi dale kruh i nisu htjele ništ love uzet. –govori dok mi gura vrećicu s kruhom u ruke.
-Pa one su ga i narezale. – oduševljeno buljim u vrećicu. Napravim svakom jedan sendvić od sira i šokola kojeg u slas pojedemo i obilno zalijemo vinom.
Raspoloženje nam se odmah popravilo.
-Idemo se sad tam prek na livadu ševit. – veli mi mužić gledajući me sitim očima.
-Ma daj kaj ti je? – kao branim se, al krenem za njim prek ceste.
Kad smo se malo udaljili od ceste, on me neočekivano podčkalji, baci na leđa i počne si otkopčavati hlače. Gledam ga tak odozdola i ne vjerujem. Kad prasnem u neobuzdani smijeh.
-Kaj se sad smiješ? Stalno mi prigovaraš da te neću ševit u prirodi i sad kad hoću ti tak. – veli mi malo uvrijeđeno.
-Sorry, al smiješno mi je kak si me bacil dole i počel se skidat, a auti malo dalje od nas prolaze. Bu još neki sudar, pa bumo krivi. – vadim se nespretno, al se nemrem prestat smijat.
-Eto. Sad mi je opal. – veli i počne se natrag zakopčavat.
-A ništ. Idemo natrag do auta. –dobacujem mu kakti polurazočarano.
Vratimo se i on zove tipa iz vučne službe da vidimo gdje je. Tip je tek krenul i dolazi za dva sata. Već je šest popodne. Uskoro će mrak.
-Dal će nas on vidjeti po mraku? –pitam zabrinuto.
-A valjda oće. Objasnil sam mu gdje smo točno. – osjetim da i mužića isto brine jer nemamo nikakvu bateriju, a auto je kaput sa strujom.
Prošla su i ta dva sata u dremuckanju, pijenju vina, pušenju i pričanju. Tip iz vučne nas je jedva zamjetil. Polukružno se okrenul i povukel auteka gore na kamionček.
-Vi možete sa mnom u kabinu. – veli nam.
-A ne. Nećemo. Mi ćemo se voziti u autu gore. – provali mužić.
Nisam se bunila jer mi se ideja svidjela.
-Ne smijete se voziti u autu koji je na kamionu. – neda se čovo iz vučne.
-Ma kaj se ne bi smjeli vozit gore na našu odgovornost. – ne da se ni moj mužić.
-Dobro. Ali ak nas policija zaustavi vi plaćate kaznu. – veli vučar.
-Nema problema. Mi bumo spustili siceve, pa nas nitko ne bu ni vidjel.
Tako je i bilo. Nekak smo se gore popeli. Ušli u auteka i spustili siceve. Legli tak da nam je glava visila prema dolje jer je autek na kamiončeku bil nakoso.
Krenuli smo put Zagreba. U tom jedinstvenom položaju za vožnju nastavili smo klopati i cugati. Vino je počelo djelovati tak da smo se cerili ko ludi i pričali pizdarije.
-Kaj ak se otkači sajla? – pitam mužića.
-Onda smo nadrapali. Možda preživimo. – odgovori mljackajući.
Tak smo došli u Karlovac. Taman kad smo prolazili pokraj autobusnog kolodvora stanemo na semaforu uz autobus pun putnika. Na teveu u busu se vrtio neki film, a mi se počeli smijat i mahat putnicima. Bili smo u njihovoj visini i kad su nas skužili sam su blenuli. Nisu mogli vjerovat da ima takvih budala koje se voze u autu koji je na kamionu za vuču. Mužić se još počel zafrkavat i kakti upravljat volanom – kao on vozi. Skor sam se popišala od smijeha.
Došli smo tak u Zagreb oko 23 sata. Tip nas je istovaril pred zgradom. Malo je pri tom fulal tak da je naš autek s kukom lupil drugoga kaj je bil parkiran, al srećom, nije mu ništ potrgal. Platili smo račun – nekih 2500 kuna. To nam je bila najskuplja vožnja ikad, al nema veze jer je bila definitivno nezaboravna.
Post je objavljen 15.04.2008. u 14:26 sati.