Marketing
ljudi
još od svojih teen dana, sam uvijek uživala promatrati ljude...
sjećam se svojih putovanja u školu (nekad mi je tramvajem trebalo i po pol sata)
skoro nikad nisam blejala po izlozima, ili frajerima...nego me stalno zanimalo samo što je iza lica ljudi koje vidim (mislim jel...i izlozi su imali svoje vrijeme ;)) a i dečki ;)) , ali govorim o većini vremena provedeno u razmišljanju)
prvo su mi bili skoro pa nepoznanice, onda sam ih sve više i više osjećala...oni ljudi koji su ulazili u moj život i s kojma sam mogla komunicirati...su bili obasuti bujicom pitanja kako žive, što misle, što osjećaju
sve dublje sam mogla osjećati ljude, njihove strahove, nadanja, očekivanja, planove..sve više znala kako će postupiti u određenoj situaciji...
pa to recimo ide kao i učenje vožnje auta ...prvo je svaka radnja osvješćena i brižno analizirana...da i na kraju postala automatizam
tako da se s vremenom, nisam više niti trebala truditi oko promišljanja...jednostavno su stvari sjedale...
i mogu vam reći da je dobar dio ljudi vrlo zanimljiv...no na žalost postoje i oni koji su tako isprazni i blijedi...ali sad ne bih o njima
htjela bih o onim zanimljivima...
što je kod zanimljivih ljudi karakteristično???
nepredvidivost i inovativnost...
dakle nikad nas neće oduševiti nešto što je klasično, ustaljeno, već viđeno....
pomalo zazirem od kopija...
tj ljudi koji se kopiranjem nekoga trude svidjeti...
biti posebni...
biti netko...
činjenica jest, da ljudi koji furaju svoj film znaju biti suviše otkačeni, van normi ponašanja, graničiti sa ludošću, ili čak i biti ludi
no i njih ćemo zanemariti...jer kad tad pokažu svoju ludost...
dakle želim pričati o ljudima koji čvrsto stoje s nogama na zemlji, koji misle sa svojom glavom, koji stvaraju svoje ideje i oblikuju svoj svijet
takvi ljudi bude neko poštovanje kad ih vidite...
osjećate da njihov svijet buja, da je živa voda, da nema mulja niti stajanja..
takve ljude ni ne možete pratiti...možete im se samo diviti, ili biti zavidni
ovisno već o nivou na kojem je vaša duša
uvijek cvatem kad prepoznam da neka duša raste, da je svoja, da diše...pogotovo kad znam da je prije koju godinu bila očajna, u mulju, bez nade, nesigurna i zaljepljena svim mogućim nedaćama
u tom rastu duša često poželi biti kao netko drugi, promatra slobodne ljude i poželi hraniti se njihovim životima, poželi imati njihov život....
i to je logično...
jer kad netko nema svoj život...želi imati bilo čiji ..samo da ga ima...
no baš i da dobije taj život, pitanje je da li bi ga znala i mogla živjeti ...ili bi ga uništila jer nije spremna na te spoznaje, jer ne vlada tim spoznajama koje su potrebne za življenje takvog života...
netko bi to nazvao zavišću, ili duhovnim vampirima ili šta god već ....
ja bih to nazvala tugom ...
jer zaista duša mora da je jako tužna kad želi tuđe
tuđi život, tuđu ženu, tuđeg muža, tuđi auto, posao, napredak, status, radost ...bilo šta tuđe...
i mora biti jako daleko od života, kad joj nije jasno da može imati svoje.... samo ako se odupre toj potrebi da ima tuđe...
kopija je uvijek kopija....nikad savršena kao original...
ljudi koji kopiraju druge, kradu ideje, živote, zavide na sreći, hoće tuđe...
bez obzira koliko grabili i "napredovali" ...uvijek u duši znaju i osjećaju tko su zaista
i ne mogu se odhrvati toj muci i očaju koji ih proziva na taj način....
pate, a ne znaju zašto...
ne znaju da posjeduju diamante u duši, a žude možda za tuđim plastičnim imitacijama ....
svaka duša...baš svaka...posjeduje nebrušene diamante...koji me uvijek i iznova oduševe kad ih prepoznam i koji me čine toliko sretnom kad vidim da ih je duša pronašla...da ih brusi, uređuje, dotjeruje svjesna da su njeni, neponovljivi originali
Post je objavljen 15.04.2008. u 09:48 sati.