Terasa cafea"Gold"u unutrasnjem dvoristu glavne ulice u Pakracu.Nadstresnica od valovita lima izbusena je srapnelima,limeni stolovi takodjer.Rano je svibanjsko poslijepodne.Zarko i ja smo jedini gosti.Prostor izmedju zgrada obrastao je korovom.Utabanom stazom priblizava nam se djecak,deset,
jedanaest godina star,ne vise.U prljavoj majici kratkih rukava,kratkim hlacicama,bosonog,musava lica,losih,pocrnjelih zubi.Nudi na prodaju metalne plocice na kojima se graviraju imena i krvna grupa vojnika.Plocice su prazne.Zarko ih kupuje nekoliko i narucuje.Coca-Colu za djecaka.
Ides li u skolu?,pita ga.
Ne,skola ne radi,odgovara djecak.
Pa sto onda radis?,pita ga.
Nista.Igram se.
S kim se igras?
S ustasama.
S ustasama!
S malim ustasama.
Jebate,ovaj je zestok,kaze Zarko.
Djecak ne kaze nista,ispija Coca-Colu.
Kasnije nas prati do automobila.Zarko ga fotografira pokraj grafita:SAMO MRTAV SRBIN JE DOBAR SRBIN.Ispisan je crnim sprejem na sivoj fasadi izbusene,poluizgorjele peterokatnice.
Na pamet mi pada recenica koju sam cuo u nekom filmu:svijet je lose mjesto koje nitko ne napusta ziv.
(svibanj,1992.)
Post je objavljen 14.04.2008. u 20:15 sati.