...kad tad nas sve pokoleba neka tuga, uvijek se uvuče u naš život baš kad ju namanje trebamo...ali tuga je uvijek uz tebe i ona te nikad neče napustiti, nikad te neče razočarati..
..i sad dok svi misle da sam ja najsretnija osoba na svijetu, jer imam ljepog, pametnog i zgodnog dečka...i sve je to istina, imam sve što poželim pa čak i osobu koju volim i osobe koje mene vole i sve je to super...ali svatko u svom životu ima svoju crnu stranu, pa tako i ja..samo što se ja trudim sakriti tu tugu i bol i pokazujem ju samo najdražim osobama...točnije samo dvijema osobama..mom najboljem frendu, najdražem braci Marinu i svojoj jako dragoj frnedici Mateji..iako puno puta pred ljudima glumim jaku osobu, nedodirljivu, ja sam zapravo jedan nježan cvijetak...jedna jako osječajna i lomljiva osoba..osoba koja je čvrsta pred drugima, ali zapravo u svojoj sobi, okružju tuge krenu suze, krenu uspomene, krene sve baš onda kad sam skrivena od svih...i iz mene izađe prava Adrijana..osoba koja je spremna uvijek svima dati sve, čak i sa najgorim neprijateljem podjelit i zadnju kap vode...iako sad kukam tu i žalim se, a ima puno ljudi koji imaju veče probleme od mene, ali jednostavno tu mogu reči sve što mislim, sve što osječam, i zašto nebi te svoje osječaje podijelila sa drugima..
...svaku večer prije spavanja bar jedna suza krene iz mene i zaustavi se negdje na obrazu, svaku večer se prijestim svih i onih ljepih i onih ružnih trenutaka..jer kad mrak padne uspomene dolaze same od sebe...u zadnje vrijeme me sve muči iako ja pokušavam nači izlaz iz tih svih problema to je nemoguče...trebaju mi osobe koje me vole, koje ja volim, točnije ne osobe nego osoba...samo jedna..on zna i tko je i što je...čak i pred njim pokušavam biti što jača, jer znam i sama da nemam nikakve koristi od jadanja drugima, od plakanja drugima...samo mi treba osoba koja me jako dobro razumije, takvu več imam samo se treba nači malo vremena...u zadnje virjeme svi primječuju da se mjenjam, da sam drugačija, svi me uvijek pitaju šta je nešto u vezi njega, i gdje god da se okrenem, uvije su tu Daliborka, Martina, Sara, osobe koje ja obožavam naprosto, i baš one su primjetile da se nešto mjenja u meni i uvijek je stalno riječ o njemu..svi me uvijeravaju u nešto što znam da istina nije, svi me uvijeravaju da smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo, ali neznam..možda je sve ovo samo previše za mene, možda neznam dovoljno glumiti i možda se nemogu nosit sa svim ovime..jednostavno sam preslaba...
...ajme..sad je sve lakše kad sam se izjadala=)..ali eto kao što sam se nadala nadat ću se i dalje boljemu...
...eto to bi bilo to..nemam što više da kažem...osim hvala sim ljudima koju su uz mene, hvala i tebi ljubavi...i eto volim vas jubice moje, uvijek ste mi bile sve i uvijek čete to i ostati..i za kraj..volim i tebe lutko moja mala=)..
Post je objavljen 14.04.2008. u 20:18 sati.