Primjetio sam da poslije svakog dobrog koncerta teško pišem recenzije. U glavi mi buba unc-unc ciganski pank, a i cijelo jutro nesnosno prdim toliko da se sam sebi gadim. Dobro pa me na poslu još nitko nije primjetio.
Inače, Gogol i su jučer odradili odličan koncert. Baš ono, odrali mačku, što se kaže. Isto kao i u Mochvari prije tri godine kad su rijetki, a tu uključujem i sebe, znali šta je to zapravo. Tada sam zajedno sa svoja isto tako needucirana prijatelja banuo, i ostao iznenađen sirovom energijom koju Gogoli isporučuju u količinama. Nenadjebiv spoj ciganluka, prljavog punk rocka, cabareta i mjestimice reggaea rijetko koga ostavlja ravnodušnim, što može značiti samo dvije stvari. Ili ih volite, ili ne. Ako vam se prvi put nije svidjelo, vjerojatno niti neće. U suprotnom, nakon prvog puta grabit ćete krupnim koracima prema njihovim koncertima i osigurati si kartu tri dana prije da slučajno ne bi ostali uskraćeni za adrenalinsku dozu ciganskog punk ludila.
Kako se već iz ovog dade naslutiti u koju sortu pripadam, teško da mogu objektivan jer sam postao dijelom svjetske pomame za svime što je cigansko i narodno. Dakle, skromno priznajem da plivam maticom, i što je najbolje od svega, uopće mi nije loše. Jer dok se u matici događaju dobri derneci s dobrim ljudima, loče se pivo i puši, ne vidim razlog zašto bih izašao iz nje. Može se Gogole i Kultur Shockove prozivati kao pučke zabavljače za mase, kritizirati ih i pljuvati zbog skrnavljenja narodne baštine, ali činjenica je da oba benda nisu samo prazan pop-plakatić kojeg će šira raja prepoznavati samo zato što su svirali s Madonnom. I jedan i drugi imaju tvrdu i podugačku priču iza sebe koja potpuno opravdava ovo čime se sad bave.
Za one koji ne znaju, Gogol Bordello se 9-eročlana banda oformljena u New Yorku pod ravnanjem Eugenea Hutza, ukrajinca ciganskih korijena koji je preko nekih užasno loših veza napustio rodni dom zbog černobilske katastrofe, i proputovavši čitavu južnu Europu završio u Americi. Ondje upoznaje violinistu Sergeja Rjabceva, gitaristu Orena Kaplana, bubnjara Eliotta Fergusona te plesačice Elizabeth Sun i Pam Racine, i oformljuje putujući ciganski punk cirkus zvan Gogol Bordello. Ostalo je povijest. Na krilima euforije koju je proizveo Kusturica svojim filmovima o Ciganima, ulaze u akciju u pravi čas i brzo postaju hit među mladim Amerima željnim egzotike i tulumarenja. A tko osvoji Ameriku, sva je prilika da će prije ili kasnije osvojiti svijet.
Tvornica je očekivano bila dupkom puna, a karte rasprodane dan prije, što je imalo značiti da će put do šanka odnosno do piva biti popločan znojim tjelesima. Bend je krenuo na sigurno u glavu s bubalicom „Not A Crime“ . Tvornica u zraku, rulja skače ko jedan znojni napeti organizam. Nastavljaju sa suludo brzom pankerijom „I Never Wanna Be Young Again“ a u prvim redovima počinje opasna šutka a iznad rulje lete plastične boce i znoj.
Na stageu je šareno i divlje, Hutz skače ko Iggy Pop na steroidima, izlijeću cure obučene u nešto paučinasto s dukatima oko pasa noseći nezaobilazne rekvizite, paradni bubanj i plastičnu kantu te svojim trčkaranjem i skakanjem pojačavaju dojam općeg ciganskog cirkusa. Iako je većina pogleda bila uprta u brkatog i divljeg Ženju, te tresiguzne curičke, šteta bi bilo ne primjetiti kako je svaki od ostalih sviraca priča za sebe. Violinist izgleda kao mješanac između Dublinera i prastarog Mohikanca, ali svira kao da mu je dvadeset, harmonikaš je patvorina ciganskog baje kojem samo euri fale u dušeku od harmonike, basista je crnac čija gusta brada svjedoči o reggae-navikama, dok se gitarista jedini čini kao sasvim normalno i pristojno stvorenje, sve dok ne počne svirati. Bubnjar se čini više kao žilavi maratonac nego kao nježni muzičar, no s obzirom na tempo i muziku koju svira (bolje reći udara), to uopće nije čudno. Sad probajte zbrojiti svih devetero likova i zamisliti što se dobije kad ih se stavi na zajedničkih desetak metara manevarskog prostora.
Gogoli su prašili sat i pol vremena i onda rastužili s preranim odlaskom sa bine. No, ja sam znao da to ne može završit tek tako. Iskoristio sam rupe u gužvi koje su se stvorile kad su se makli s bine, pa sam se probio po još piva, i taman kad sam došao kao naručeni, naši „cigani“ su ponovo izašli, jedan po jedan riješeni da umore ekipu do nogu. Bis je trajao sat vremena, i odrađen je nekoliko puta energičnije od službenog dijela koncerta. Euforija se penjala tokom cijelog bisa da bi kulminirala na devetminutnoj orgijastičkoj poskočici „Baro Foro“ kad je rulja potpuno eksplodirala. Čitavo vrijeme su mi se nametale usporedbe s Manu Chaoom i njegovim maratonskim muzičarima, ali sad slobodno mogu reći da će Gogol Bordello za kojih dvije-tri godine stajati rame uz rame s istima. Hutz i ekipa čak i ne kriju da su im ovi veliki uzori.
Jebiga, sad tek vidim kako sam nepravedno zapostavio Skindred koji su svirali prije Gogola. Skindred i potonji naizgled nemaju ništa zajedničko, jer bi se njih (Skindrede) moglo opisati kao umivenije nasljednike pokojnih reggae-HC-teškaša Bad Brainsa. Njihov frontman Benji je devedesetih imao band pod nazivom Dubwar koji su stekli poseban kult obožavatelja zbog svog nesvakidašnjeg spoja ragga i metal elemenata. Skindredi zvuče jako slično, iako će sad u više navrata povući na nu-metal pjevušenje nego prije.
Skindred je jedan od bandova koji ne bih puštao sebi za dušu doma, ali moram im skinuti kapu za čvrsto i sigurno odrađen nastup. Barem koliko sam mogao vidjeti u one dvije pjesme, jedine koje sam vidio jer sam se zapričao u parku s nekim ljudima sa Juga.
Pjevač Skindreda je poslije izišao da zajedno s Hutzom odrepa neke ragga dionice, koje, za divno čudo, leže na Gogolev ciganlook ko mlijeko. Konačno se nađoše cigani i crnci. Još bi im samo valjali Makedonci i onda bi dernek bio potpun.
Post je objavljen 14.04.2008. u 17:31 sati.