Marketing
Od Zagreba do Sakaija, dio prvi.
Put do Japana bio je moj prvi međukontinentalni let. Ne može se reći da sam počela s malim: let traje 11 sati, a avion leti iz popodneva u jutro, tako da gubim noć. Optimistični plan bio je odspavati u avionu (a moguće i na Bečkom aerodromu dok čekam avion za Japan), ali u praksi sam odspavala koja 4 sata s pauzama, sletila u vedro japansko jutro dok mi je unutrašnji sat bio na 1 poslije ponoći, i onda provela cijeli dan na nogama dok napokon nisam pala u hotelski krevet u Sakaiju nekih 33 sata nakon što sam se odlijepila od svog zagrebačkog. To je zapravo bila dobra taktika za svladavanje jet-laga: iscrpiti se i onda odspavati cijelu noć kao klada.
Do Beča sam letjela Austrian Arrowsovim (nekoć Tyrolean, sad kao i Lauda Air pod-odio Austrian Airlinesa) Fokkerom 70. Austrian inače slavi 50-godišnjicu od osnutka, pa sam u avionu čitala specijalni povijesni broj in-flight magazina i naučila sve što sam ikada htjela znati o Austrianu, Tyroleanu i Lauda Airu. Tyrolean se bio specijalizirao na slijetanje i polijetanje s minijaturnih alpskih pista (bila je jedna spektakularna fotografija), a sad je sa svojim propelercima zadužen za lokalne i manje prometne međunarodne letove. (S druge strane, možda smo za Austriju i dalje lokalni let).
Bečki aerodrom se pregleda za 15 minuta. Vrijeme sam provodila izležavajući se u čekaonici nadajući se da ću zaspati i šetuckajući se po jedinom hodniku. Srećom pa sam spakirala mp3 player i slušala Dr Who radio dramu da ubijem vrijeme. Prvi kontakt s Japanom bio mi je kad sam ušla u "gate" i našla se okružena sve samim Japancima. Većina ih je bila dio turističke grupe u povratku... Inače, idući let poslije našega s toga gate-a bio je za... Zagreb:
Naš avion bio je Boeing 777-200, ne toliko veliki za trans-kontinentalca, poetskog naziva "Dream of Freedom". Moglo je biti gore, mogao je biti "Sound of Music" (ne zezam se). Preostala dva Austrianova najveća Boeinga su "Spirit of Austria" i najzvučnije nazvani od svih "Heart of Europe".
Let i nije bio toliko nezanimljiv, ma koliko malo ga prespavala. Kod polijetanja smo imali direktni prijenos kamera na nosu ispred kotača aviona, pa smo mogli gledati pistu kako se rula. Onda su nas hranili (prvo ručak, pa ramen (kineski rezanci) kao noćni gablec i na kraju doručak), a mogao se pogledati i pokoji film. Tako sam na kraju gledala "Dadiljine dnevnike" (u nadi da će me uspavati), kraj remake-a "Sleutha" (otprilike jednako čudan/bezvezan kao i original) i na kraju, iz čistog očaja "Beowulfa" (koji i nije bio tako loš kao što sam mislila da će biti, jednom kad se navikneš na ukočenu hiper-realističnu animaciju).
Kad smo sletjeli, prvih sat vremena u Japanu provela sam čekajući u redu za imigraciju. Nevjerojatno, čak i nakon iskustva s Britanskom imigracijom, red me iznenadio i pojeo onaj sat vremena koji sam mislila da imam lufta. Tako kad sam napokon sebe i svoja dva pretovarena kufera dovukla do predvorja aerodroma, tamo me je čekala pomalo nervozna hostesa s mojim imenom na kartonu i odmah otpratila do šaltera da kupim kartu za Narita-ekspres. Iako mi mozak nije previše radio, nekako sam uspjela pogoditi peron, vlak i vagon (i čak prije ukrcavanja na automatu kupiti bocu vode - sreća moja da svi japanski automati znaju vraćati kusur).
Nastavak slijedi...
Post je objavljen 14.04.2008. u 14:39 sati.