Moja priča je sasvim obična.
Prividno sretna četveročlana obitelj iz malog predgrađa još manjeg grada.
Otac alkoholičar koji je redovito tukao majku. On je tukao nju,ona je tukla mene i sestru. Njezino vrištanje je paralo sablasne noći a naši jecaji su samo dodatno pogoršavali stvari. Djeca ko djeca, jedan lažni osmijeh i ponovo smo vjerovale da će sve biti u redu.
Sestra je na vrijeme shvatila i otišla, mene ostavljajući iako je zadnji grčeviti zagrljaj i obrazi namočeni suzama,posljednje oprosti i više nego dovoljno govorilo koliko joj je žao. Otišla je pod izlikom studiranja u drugom gradu..no..malo tko je primjetio da ima daleko premalo godina za fakultet. Barem je u to vrijeme imala.
Ja sam nastavila slušati majčine očajne pozive u pomoć nemoćno gledajući,staklenih očiju.negdje u daljinu. Najviše me vesele oni dani,doduše vrlo rijetki,kada seka dođe doma. Tada se svi nekako smire i barem je onda stanje ugodno. Koliko toliko.
Ovo do sada nisam nikom rekla. Niti sam imala namjeru. Nikada. Bila je to naša prljava tajna koje smo se svi sramili ali je i dalje bila tu. Svaki zagrljaj je bio lažan,svaki osmijeh nasilu izveden. Naša tajna je trebala biti skrivena. Vječno.
Hvala Bogu i nebesima i svim mogućim silama što sam upoznala njega. Iako daleko, bio je tu uvijek kada je to meni trebalo. I još uvijek je. Jedina osoba s kojom sam mogla pričati o svemu, bez srama i žaljenja. On je razumio. Nije me sažaljevao. Slušao je. Moju priču čiji kraj se nije nazirao. Zagrlio nježno, onako kako to nitko od mojih doma nije znao. Poljubio svako ranjeno mjesto, svaku modricu od onog prokletog remena, svaki dio gdje je koža popucala pod silinom udarca. On je liječio rane. Još uvijek liječi.
Koračanja prema njemu, praktički trčanje i osmijeh,od uha do uha,te poljubac utisnut bez bespotrebnih riječi.
Tata ponekad kao da uviđa greške. Pa stane. I onda.. opet. A majka.. izgubljena između spavašanja mog i svog života.
Toliko od mene. Barem za sada.
Jurim. Opet je počeo..
Post je objavljen 13.04.2008. u 22:32 sati.