Pregled posta

Polemika: Baretić vs. Čadež feat. Jergović & Bartolčić

U ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski u dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Lici, Piribineg u Vinodolu i Jakov na ostrvu. Da tko poreče, nega ga prokune Bog i dvanaest apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi, moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu sa svoje devetero braće u dane kneza Kosmata koji je vladao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Nikola u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.



Patnje mladog Čadeža

Renato Baretić


"A koliki je Simo frajer, pogledajte na portalu sutra.hr". Tim riječima završava golemi tekst - tri stranice u uskršnjem trobroju Jutarnjeg lista! - iz kojeg je jasno jedino to da je veći frajer od vulgarno i bez pitanja upotrijebljenog Sime Mraovića (čovjek je, naime, jako bolestan, pa ga je valjda korisno hvaliti, ne bi li sam hvalitelj ispao plemenitiji) samo autor tog sponzoriranog pamfletića, vodeći stručnjak za hrvatsku književnost, njemačku kulturnu scenu te sajamske manifestacije, Tomislav Čadež.

Postoji anegdota o Amerikancu koji je pedesetih godina prošlog stoljeća proveo tri dana u Pekingu, pa onda po povratku napisao opsežnu analitičku knjigu pod naslovom "Kina - jučer, danas, sutra". Plodom istoga žanra doima se i Čadežov "special report" iz Leipziga, nemušto nizanje izmišljenih i tko zna čime korigiranih impresija, u kojemu se, recimo, zamjera hrvatskim piscima što ne znaju njemački, a istovremeno sam autor pogrešno ispisuje originalne (hrvatske!) naslove dviju knjiga. I to, gle belaja, baš naslove autora zbog kojih žali što nisu bili u Leipzigu kad i on, Čadež.

On, Čadež, na sajam je stigao kao član navrat-nalajpcig formirane delegacije HDP-a, po svemu sudeći kao delegat ogranka "Novi članovi". Nije nastupio nigdje, nije predstavljao ništa. Otud, vjerojatno, njegova tvrdnja da je hrvatskih nastupa bilo "toliko da ih je na kraju bilo i viška". Svi živi nastupaju, na sve strane, na sajmu i po gradu, a hrvatskog pisca Tomislava Čadeža nigdje, ni s monologom nit s recitacijom... Na njemačkom.

Hrvatski pisac Tomislav Čadež, ne svojom krivnjom, po prvi je put bio na lajpciškom Buchmesseu. To se vidi iz njegove fascinacije svečanim otvorenjem Sajma u Gewandhausu, odnosno iz prigovaranja kolegama koji nisu prisustvovali tom velebnom događaju: zaboga, gotovo svi smo već bili na tome i znamo kolika je to gnjavaža kad se za mikrofonom zaredaju gradonačelnik, župan sasko-lajpciški, čelnici književnih udruga, godišnji laureati... Onih par minuta Bacha na veličanstvenim orguljama, pred kraj programa, samo rijetkima može biti dovoljna satisfakcija za skoro dva sata govorničke torture, i to na njemačkom jeziku koji, za razliku od Čadeža, ostali hrvatski pisci, eto, mahom ne razumiju.

Uvijek budni germanofil Čadež zamijetio je i da je tamo, za vrijeme govorancije, Nedjeljko Fabrio - zadrijemao. U cijelom poglavlju posvećenom vrijeđanju Fabrija on ga posprdno naziva i jedinim nazočnim hrvatskim akademikom. A bio je tu, sve dane, i akademik Luko Paljetak, krupan i velik, ali očito ipak premalen da stane i u najproširenije zjenice. Što je gospar Čadež činio dok se akademik Luko pojavljivao na štandu, sajmu, u gradu i hotelu? Drijemao? Žmirio? Ili na njemačkom konverzirao s domaćim autoritetima o kukavnom i neosmišljenom nastupu hrvatskih pisaca, za koje je dobri ministar Biškupić od usta poreznih obveznika odvojio puste pare?

Nije Paljetak jedini kojega su Čadežove zjenice previdjele, a pero prešutjelo. Potpuno je prešutio i previdio, sponzor će znati zašto, i dva trenutno najatraktivnija hrvatska pisca u Njemačkoj, Igora Štiksa i Ivanu Sajko. Štiksova se "Elijahova stolica" ovdje za samo nekoliko mjeseci nakon objavljenog prijevoda prodala u tri tisuće primjeraka, dok se drame Ivane Sajko igraju u nekoliko njemačkih kazališta, a bila je i gošća na "Plavoj sofi", najatraktivnijem sajamskom programu koji se izravno prenosi i na televiziji i na webu. Ali zašto bi ih Čadež i spominjao, kad nisu bili s njim u Gewandhausu, a po sajmu i gradu nastupali su uistinu previše puta...

Ipak, ovi prešućeni prošli su daleko bolje od onih koje je bistrooki Tomica odlučio vrijeđati, strogo prema literarnim kriterijima. Delimir Rešicki tako je čovjek s "voluminoznom tintarom", Jakša Fiamengo "malomišćanski kič poeta" koji "isturenim trbuhom razmiče slabašnije kolege", Edo Popović koji je, s "pet banki", "iznimno potišten" i "prestar za rock&roll, premlad za smrt", Miro Gavran koji hoda "kao vrlički pop na Trgu Svetog Petra", Andrijana (ne Adriana, Herr Tomislaw, um Gottes Will!) Škunca "starija poetesa, koja je upravo ukrala knjigu nakladnika Nenada Popovića", Tatjana Gromača koja je čitala "vlastitu poeziju, za koju tvrdi da je proza, što ona nije, ali ona se toga srami"... Ljudi bi se možda i uvrijedili da im netko nije kazao kako je sve to o njima napisao onaj neidentificirani sivomaslinasti military-šmrklj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame. I još s debelim očalama.

Još gore od onih koje je prešutio i onih koje je vrijeđao prošli su oni kojima je Schöngeist Čadež podmetnuo: Jergović, Žmegač i, ispričavam se, moja beznačajnost. Ljepoduh prigovara što Alida Bremer (a o uvredama na njezin račun u istom tekstu valjalo bi pak napisati posebnu psihoanalitičku raspravu!) nije pozvala Jergovića u Leipzig, pa sad on sirot i shrvan grinta u domovini. Da čita novine u kojima tako piše i da doista prati aktualnu književnu scenu, Čadež bi sigurno znao da je Jergović, također na tri stranice Jutarnjeg lista, prije mjesec i pol pokušao ugrubo obrazložiti zašto ne želi ići u Leipzig, unatoč pozivima Bremerice i svoga njemačkog nakladnika. Tko je to shvatio, shvatio je. Čadež nije. Što se pak Viktora Žmegača tiče, svi oni kojima je bilo stalo da baš on, autor "Od Bacha do Bauhausa" bude centralna figura hrvatske prezentacije u Leipzigu, tjednima su prije sajma znali da je profesor itekako pozvan, ali da se ne želi ni časka odvojiti od bolesne supruge. Germanistu Čadežu, očito, netko je to prešutio, ili pak sugerirao da se pravi kako ni o tome pojma nema.

A glede mene, da citiram Gundulića - Čadež je smrdljivi lažljivi pizdek, vrijedan edukativnog javnog batinanja zbog svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu "Wer wird Crolionär?", čiji naslov ne zna ni pošteno prevesti na jezik kojim jedino može kako-tako pisati. U tom kvizu, u kojem su u dva navrata (na štandu i u jazz klubu "Spizz") kroz pitanja i odgovore spomenuti gotovo svi suvremeni hrvatski pisci (osim Čadeža, Entschuldigung!) nije bilo ni slovca niti o meni, niti o bilo kojoj mojoj knjizi, kako prevarant Čadež izrijekom tvrdi. Pa nisam ja toliki jadež da bih se promovirao na takav način, crni Tomice! U oba navrata trebalo mi je manje od minute da među nazočnim Nijemcima nađem po troje dobrovoljaca - igrača, a preostalih četvrt sata sasvim su se opušteno zabavljali i oni i publika. Pitaj nekoga tko je bio, a mene, pliz, ubuduće razborito izbjegavaj i ne uvedi me u napast.

Da rezimiramo: pisati toliko suicidalno, isključivo na vlastitu štetu, može samo netko tko nije nimalo pri sebi, ili pak netko tko piše za tuđi račun. Za čiji - vidjet će se (ako barem sad Alida Bremer, napokon, posluša moj tri godine stari i potom bezbroj puta repetirani savjet: "Okani se Hrvata!") već dogodine na Sajmu knjiga u Leipzigu.



'Der achte Beauftragte': osmi povjerenik i deseto pitanje

Tomislav Čadež


Renato Baretić, autor "najnagrađivanije hrvatske knjige svih vremena, otočne utopije", obratio mi se na portalu Moderna vremena s oko četiri kartice teksta. Naslov je trijumfalan: "Patnje mladog Čadeža".
Bilo bi netaktično od mene da analiziram pravopis i gramatiku toga našeg najnagrađivanijeg beletrista-humorista, jer on je ovakav gol, bez redaktorskog i lektorskog plašta, osvanuo kao stopostotni invalid.
Već u prvoj svojoj rečenici Baretić odvratno laže.
Doduše, Baretić toliko voli svoj tekst da ga i ne počinje svojom, nego mojom rečenicom.
Dakle: "'A koliki je Simo frajer, pogledajte na portalu sutra.hr'. Tim riječima završava golemi tekst - tri stranice u uskršnjem trobroju Jutarnjeg lista! - iz kojeg je jasno jedino to da je veći frajer od vulgarno i bez pitanja upotrijebljenog Sime Mraovića (čovjek je, naime, jako bolestan, pa ga je valjda korisno hvaliti, ne bi li sam hvalitelj ispao plemenitiji) samo autor tog sponzoriranog pamfletića, vodeći stručnjak za hrvatsku književnost, njemačku kulturnu scenu te sajamske manifestacije, Tomislav Čadež."
Kakva kobasica! Što je htio reći? Tko to razumije? Mislim da je htio napisati otprilike ovo: „Čadež je pohvalio nastup Sime Mraovića u Leipzigu samo zato da ga teško bolesnog iskoristi. Prikrpat će se njemu, pa će viriti iza njegovih kolica i pljuvati ostale pisce za račun onog tko ga je u Leipzig poslao."

Stil Martina Taylora

Nakon toga uvodnog klizećeg starta u stilu Martina Taylora, Baretić je živnuo, povjerovavši, valjda, da mi je doista otkinuo nogu. Pa kaže:
"On, Čadež, na sajam je stigao kao član navrat-nalajpcig formirane delegacije HDP-a, po svemu sudeći kao delegat ogranka 'Novi članovi'. Nije nastupio nigdje, nije predstavljao ništa. Otud, vjerojatno, njegova tvrdnja da je hrvatskih nastupa bilo 'toliko da ih je na kraju bilo i viška'. Svi živi nastupaju, na sve strane, na sajmu i po gradu, a hrvatskog pisca Tomislava Čadeža nigdje, ni s monologom nit s recitacijom... Na njemačkom."
Čuj, "ni s monologom nit s recitacijom", kakav "navrat-najlajpcig" stil, ali hebeš stil, nije ni logika više potrebna, Čadež je ionako teško ranjen, leži, previja se, i više ne zna da nije novinar nego je "delegat ogranka Novi članovi". Kad me je tako preuredio, Baretić je dvaput poskočio, viknuo hop-hop!, pa kazao: "Hi-hi, ti nisi nigje nastupio a svi živi nastupaju! Čak i ja, kojem također nisu ništa preveli na njemački!"
I dok se meni ukazuje pomoć, Baretić luduje terenom, šuta lopte preko tribine, naganjaju ga redari a on urla u megafon. Pune dvije kartice on nadalje nepismeno izvrće moje rečenice, on namjerno laže kako ja vrijeđam ljude, uvlači u priču čak i bolesnu ženu akademika Žmegača, a zatim, pošto su mene već davno iznijeli, zapleo se u ogradu ispod Sjevera i urla: "Ljudi bi se možda i uvrijedili da im netko nije kazao kako je sve to o njima napisao onaj neidentificirani sivomaslinasti military-šmrklj što se blago zaljuljano s vremena na vrijeme, ne skidajući masnu kapu, muvao oko štanda, odjeven i neobrijan na način kao da se silno upinje sličiti neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame. I još s debelim očalama".
Tako, dakle, kao finalni argument prvog poluvremena, Baretić opisuje moju malenkost. Ja, dakle, ne samo da nisam novinar, nego nisam ni čovjek, nego ja sam "neidentificirani sivomaslinasti military-šmrklj". Ali unatoč tome što sam šmrklj, makar i "neidentificirani", ja se ipak "muvam" i ja sam "odjeven i neobrijan na način", nosim masnu kapu te se "silno upinjem sličiti". A kome to? "Neuspjelom mladunčetu Fidela i Osame".

Gundulićev pizdek

Zašto se Baretić, autor "najnagrađivanije hrvatske knjige svih vremena", Osmog povjerenika, toliko ljuti? Zato što sam umobolnim u kontekstu leipziškom nazvao kviz kojim se tamo sramotio.
Ali da vidimo što kaže naš humorist:
"A glede mene, da citiram Gundulića - Čadež je smrdljivi lažljivi pizdek, vrijedan edukativnog javnog batinanja zbog svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu, čiji naslov ne zna ni pošteno prevesti na jezik kojim jedino može kako-tako pisati. U tom kvizu, u kojem su u dva navrata (na štandu i u jazz klubu "Spizz") kroz pitanja i odgovore spomenuti gotovo svi suvremeni hrvatski pisci (osim Čadeža, Entschuldigung!) nije bilo ni slovca niti o meni, niti o bilo kojoj mojoj knjizi, kako prevarant Čadež izrijekom tvrdi. Pa nisam ja toliki jadež da bih se promovirao na takav način, crni Tomice! U oba navrata trebalo mi je manje od minute da među nazočnim Nijemcima nađem po troje dobrovoljaca - igrača, a preostalih četvrt sata sasvim su se opušteno zabavljali i oni i publika. Pitaj nekoga tko je bio, a mene, pliz, ubuduće razborito izbjegavaj i ne uvedi me u napast."
Budući da mi je ozljeda u međuvremenu donekle sanirana, da sam došao k svijesti, pokušat ću se, barem donekle, suprotstaviti našem podivljalom beku.
Doista nisam znao da je Ivan Gundulić (1589. - 1638.), veliki hrvatski pjesnik, i retka napisao o meni. Još manje sam znao da se na mene toliko ljuti da mu je izvjetrila sva pamet, jer kako bi inače Gundulić mogao napisati da sam ja "smrdljivi, lažljivi pizdek" i to još "vrijedan edukativnog javnog batinanja". A zašto se Gundulić na mene ljuti i hoće da me bije? E pa zbog "svake objavljene vitriolne izmišljotine o kvizu Wer wird Crolionär?" Tko je taj kviz sastavio, Gundulić? Ne, sastavio ga je Renato Baretić. A zašto se on ljuti? Zato što je Čadež prepisao tekst o njegovu kvizu sa službenih stranica Ministarstva kulture. A što se ljuti? Da je taj citirani tekst nemušt. I to je sve? Ne, Baretić se ljuti i zato što je Čadež njegov kviz nazvao "u tom kontekstu umobolnim". I što još? Baretić će dati Čadeža prebiti ili će ga pak sam prebiti zato što je Čadež izmislio da on, Baretić, u sklopu toga kviza postavlja pitanja o sebi? A je li to Čadež izmislio? Nije, Baretićev kviz je, naime, objavljen na internetskom portalu www.crobuch.de.

Tri bakice i gastarbajter

Neka mi čitatelji oproste, jer slijedi citat na njemačkome:
"Das preisgekrönteste kroatische Buch aller Zeiten, eine Inselutopie, trägt den Titel...

1. Der erste Beauftragte
2. Der dritte Beauftragte
3. Der achte Beauftragte
4. Der zehnte Beauftragte"

Tako dakle glasi deseto od petnaest pitanja u veličanstvenom Baretićevu kvizu, čije sastavljanje u cijelosti ne iziskuje više od dva sata, a zbog kojeg je pet dana ladio jajca po Leipzigu, osim što je, "u dva navrata", i to za "manje od minute", priveo po tri njemačka dobrovoljca koji su se potom punih "četvrt sata sasvim opušteno zabavljali", skupa s publikom, koju su činile tri bakice u džemperima i jedan sumanuti gastarbajter.
Ah, da, zaboravio sam prevesti na hrvatski to deseto pitanje:
"Najnagrađivanija hrvatska knjiga svih vremena, otočna utopija, nosi naslov:

1. Prvi povjerenik
2. Treći povjerenik
3. Osmi povjerenik
4. Deseti povjerenik".

Nakon Baretića, "koji nije toliki jadež", sve je moguće. Javio se ubrzo Nenad Bartolčić, propali knjižar, no o njemu u sljedećem nastavku...



Zašto ne želim u Leipzig

Miljenko Jergović


Autorica programa hrvatskoga nastupa u Leipzigu u jednom od svojih brojnih intervjua ovdašnjim medijima objavljenih u posljednjih mjesec dana nabrojala je 18 hrvatskih pisaca koji imaju “najnovije publikacije na njemačkom jeziku”.

Zatim je nabrojala još 17 onih koji su zavrijedili da putuju u Leipzig, ali za njih “nema novaca”. Bio bih sretan da se moje ime nije našlo ni na jednoj od dvije liste Alide Bremer, pogotovo ne na prvoj, ali nekako mi ne ide. Iako sam još lani javno rekao, i u novinama napisao, da u reprezentaciji nacionalne književnosti u Leipzigu ne želim vidjeti svoje ime, pa sam se nadao da će me gospođa Bremer pristojno prešutjeti.

Međutim, u posljednjih mjesec dana uspijevala me je udjenuti u baš svaki svoj intervju za ovdašnje novine i radio, najavljivala je predstavljanje njemačkoga prijevoda “Dvora od oraha” u sklopu svoga lajpciškog programa (bez obzira na to što autor neće doći), a u spomenutom intervjuu u kojem nabraja ove i one pisce kazala je i to da joj je “žao što ne ide Jergović”. U nekim drugim novinama čak me i opravdala pretpostavkom da, možda, ne volim velike manifestacije. Biva, da je sajam u Leipzigu manji, i ta bi se plaha srna na njemu pojavila.

Među sedamnaestero pisaca za koje nema novaca, sve imenima skupljenim s koca i konopca, koje je gospođa, valjda, srela u Puli, na feštama u povodu sajma, ili u splitskoj konobi Hvaranin, u Profilovom Megastoreu ili na ručku s njemačkim novinarima, među tim značajnim, manje značajnim i posve beznačajnim autorima, našlo se, primjerice, i ime Mirka Kovača. Spominjem ga jer može biti dobra ilustracija dijela razloga zbog kojih ne želim u Leipzig.

Manjak novca za Kovača

Kovač je jedan od nekoliko u Europi najpoznatijih južnoslavenskih pisaca. Valjda bi se dalo nabrojati tek četvero ili petero njih čije bi ime moglo imati barem približnu težinu. Već odavno je klasik srpske književnosti, a hrvatskoj pripada i po sudbini, i po literarnim interesima, i po jeziku. Naravno da su njegove knjige odavno prevođene na njemački jezik. Reći kako za Mirka Kovača nema novaca, a pisce s tek jednom napisanom i objavljenom knjižicom poezije proglašavati nekakvom lajpciškom reprezentacijom, bilo bi luckasto i zabavno da nije malo žalosno banalno. Gospođa Bremer kao da i nije čitala tog Kovača.

Ali možda Mirko Kovač nema “najnoviju publikaciju na njemačkom jeziku”, što je gospođa Bremer postavila kao kriterij? Međutim, oni koji takav ausvajs imaju, počesto su ponosni potpisnici tek dvije-tri pjesmice, prevedene marom gospođe Bremer i publicirane po njemačkim časopisima, ili su objavili knjigu kod izdavača o kojima se na internetu ništa ili gotovo ništa ne može doznati, jer su, eto, baš s tim hrvatskim autorima i započeli posao u knjiškom nakladništvu. Od famoznih osamnaestoro odabranika tek troje (ili možda četvero) imaju knjigu kod ozbiljnog izdavača. I naravno da s njima i njihovim mogućim uspjehom gospođa Alida Bremer, niti hrvatsko predstavljanje u Leipzigu, nemaju ama baš nikakve veze.

To troje ili četvero hrvatskih pisaca prevedeni su i objavljeni jer su njihove knjige nekoga zanimale, ali u lajpciškoj prezentaciji se koriste da se iza njih sakrije i s njima zamaskira sve ono čega nema i što zapravo ne postoji. I to je jedan od razloga što s tom pričom ne želim ništa imati. Naravno, Kovača sam spomenuo jer mi je bio prvi na umu, a mogao sam i Slobodana Šnajdera, Josipa Mlakića, Slobodana Novaka, Ivu Brešana…

Nijemci biraju

Gospođa Bremer objašnjava kako je nešto “nudila” njemačkim organizatorima, a oni su “birali” ono što im se svidjelo. Ona im je, kako kaže, “opisivala”, da bi oni na osnovu njezinih opisa prihvaćali ovo ili ono. Pritom nije uspostavljala estetske kriterije, jer “ovo nije kongres o temi najbolji hrvatski pisci, niti kroatistički seminar, nego je sajam knjiga s festivalskim karakterom”. Ima tu neke nelagode, čovjeka uhvati neki duboki sram od situacije u kojoj ga gospođa Bremer “nudi” i “opisuje”.

Ali možda je to prilika da hrvatski pisci na svojoj koži osjete kako je to biti konj, nogometaš ili manekenka, kako je to biti ponuđen i pretvoren u nečiji nemušti opis. A opis gospođe Bremer jest nemušt, ona nema na osnovu čega da uspostavi literarne kriterije po kojima bi hrvatske pisce opisivala, jer nije ovo nikakav kongres na temu književne kvalitete.

U njezinoj programskoj viziji svi su isti i svi su jednako dobri. Ona je poput uzgajivača koji voli sve svoje konje i nikako se ne može odlučiti kojega bi preporučio za reprezentativnu ergelu. Iako sam posve siguran da me gospođa Bremer nikome ne mora opisivati, jer postoje moje knjige koje i na njemačkome može pročitati onaj kojega zanimaju, baš i ne bih sudjelovao u reprezentaciji u kojoj bih se pomalo osjećao kao konj, a pomalo kao Aleksandra Grdić.

Ne mogu biti siguran što jest, a što nije u životu čitala Alida Bremer. Ima ih i koji su jako puno čitali, ali ništa nisu shvatili. Ima i onih koji, pak, skoro ništa nisu čitali, a umiju govoriti i uspostavljati kriterije kao da su pročitali sve. I jedni i drugi zadnjih godina sude o živoj hrvatskoj književnosti, pa su i stvorili uvjete za ovakvo predstavljanje u Leipzigu. No, gospođa Bremer pokazala je umijeće da pronalazi pisce na načine na koje ih mi ostali ne umijemo naći. Eto, recimo, sprijatelji se s jednim prozaikom i ne prođe dugo, a već shvati kako je genijalan i njegov prijatelj pjesnik.

Ili ode u jednu splitsku konobu, i nakon jedne jedine večeri uz vino, ribu i šegačenje spozna barem 33 posto suvremene hrvatske književnosti. Pa onda pulske oštarije i zagrebačke krčme nadopune tu sliku, i gospođa na kraju mora doći do fascinantnog zaključka, koji je sam po sebi tema za malograđanski roman, kako je u istim ljudima stekla i hrvatsku književnost i vlastite prijatelje. Nije li to neobično: koga god je upoznala i tko god joj je bio privatno zabavan, istovremeno je odličan pisac! Ne bih poželio biti dio tog vedrog i razigranog svijeta, niti bilo čiji književni prijatelj.

Postoje ljudi s kojima se ne želite zateći u istoj priči. To je još jedan od razloga zbog kojih ne bih u Leipzig u aranžmanu Alide Bremer. Eto, na primjer, jedna od njezinih akvizicija, premda nema najnoviju niti bilo kakvu publikaciju na njemačkom, je Daša Drndić. O stvaralaštvu te gospođe imam svoje mišljenje, još od vremena kada je na njoj Igor Mandić patentirao pojam “kuhinjska književnost”, ali ne mislim na to trošiti vrijeme i riječi. Nešto mi je drugo na umu: prije nepune dvije godine, za trajanja komunalne akcije tješenja pjesnika Katunarića, u anketi koju je tim povodom organizirao riječki Novi list, gospođa Drndić nazvala me fašistom. Nije bilo potrebe da tada, ili bilo kada, na to odgovaram, ali jasno je kako s gospođom Drndić ne mogu predstavljati istu stvar, isti rod, vrstu ili pojam. Bilo da se radi o hrvatskoj književnosti u Leipzigu ili o branju malina u Šumadiji, netko od nas dvoje je višak.

Ja sam višak

Rado ću, i uvijek, prihvatiti da sam višak ja. S fašistima se ne smije biti u društvu, kao ni s onima koji, kako u životu tako i u književnosti, o fašizmu govore i pišu lahko, kao da mute kajganu.

U protekle tri godine Alida Bremer uspjela je fascinirati onaj dio hrvatske kulturne javnosti koji se našao stiješnjen između crne kronike i spektakla, i koja je gospođom danas opčinjena na isti način na koji se prije koju godinu dala fascinirati Charlesom Billichem i kojoj će uvijek imponirati svaki famozni naše gore list koji je uspio u inozemstvu. Najtočnija slika dubine i smisla te fascinacije je događaj od prije neki dan. Na tiskovnoj konferenciji u Ministarstvu kulture govorila je gospođa Bremer, kada je, avaj, ministru Biškupiću zazvonio telefon.

Umjesto da proguta svoju nokiju, baci je kroz prozor i odmah obavi sepuku, ili na neki treći način pokaže svoje poštovanje prema prezenterici hrvatske književnosti, ministar je izašao iz prostorije telefonirati. Sutradan su po novinama objavljivani tekstovi u kojima je Biškupić oštro kritiziran, jer da je učinio nešto strašno. Ali nije jasno što. Je li, možda, prekinuo genijalnu misao gospođe Bremer, neki njezin opis hrvatskih pisaca i njihovih prirodnih ljepota? Poznato je da hrvatske pisce krasi najljepša i najrazvedenija obala na svijetu.

Naravno, nisu ti izvjestitelji, koji uz najbolju volju, šalabahtere i šaptanje iz zadnjih klupa, ne mogu ni nabrojati svih trideset živih hrvatskih pisaca, sami od sebe, i iz svoje glave shvatili i povezali kako je Biškupić bad guy, niti su ti bezimeni novinari navalili po telefonistu Boži jer znaju da mobiteliranje nije kulturno i nije po bontonu, nego se gospođa Bremer svojski potrudila da im objasni kako je ministar kulture loš dečko u ovoj priči, te ga treba na stup srama čim s Leipzigom nešto krene ukrivo.

Ako je išta gospođa Bremer znala uspješno i uvjerljivo “opisati”, tada je to bio upravo ministar, koji joj je i omogućio da se bavi hrvatskom stvari u Leipzigu. Recimo, sva svoja ograničenja gospođa Bremer pravda s tek dva i pol milijuna proračunskih sredstava namijenjenih za predstavljanje na sajmu. To zbilja nije veliki novac, ali što je ona s njim proizvela? Ono troje ili četvero pisaca s knjigama kod ozbiljnih njemačkih izdavača s tim novcima nemaju ništa, dok ostatak proizvedenoga ne vrijedi ni upola manjeg troška.

Prije nekog vremena gospođa Bremer dovela je u Hrvatsku, u Zagreb, Split i Pulu, skupinu njemačkih novinara. A oni su se raspitivali, to su prenosili ovdašnji mediji, hoće li Hrvatsku u Leipzigu predstavljati nacionalisti. Teško je sjetiti se ijedne druge zemlje u Europi, izuzev možda Bjelorusije, koja bi danas na takav način bila sumnjičena. Recimo, nikome ne bi na um palo da pomisli kako bi među piscima Srbima, Slovencima, Bugarima, Albancima ili Ukrajincima u Leipzigu mogao stići koji zli nacionalist. Bilo bi uvredljivo, arogantno i šovinistički stereotipno tako nešto pretpostaviti.

No, gospođa Bremer zna što novinarima treba reći, o čemu ih poučiti i kako im opisati opasnosti koje prijete od hrvatske književnosti ako je ona osobno ne bude kreirala i držala pod kontrolom. A u jednom od ovdašnjih intervjua, odgovarajući svome novinarskom adorantu, gospođa Bremer je mirno prihvaćala sugeriranu joj razliku između sebe i svoga liberalnog koncepta kulture i Bože Biškupića kao predstavnika konzervativnog, dakle nacionalističkog i nazadnjačkog pogleda na stvari. Nije toliki problem to što ona stalno zaboravlja da joj je upravo Biškupić omogućio da se poigra hrvatskom književnošću, koliko je neugodno to što upravo njega optužuje za svaku svoju slomljenu ili izgubljenu igračku.

Vrijeme za tombolu

S obzirom na kriterije predstavljanja hrvatske književnosti u Leipzigu, bolje bi i poštenije bilo da su u Hrvatskome društvu pisaca organizirali tombolu i da su se na takav način izvlačila imena sudionika. U tom slučaju svih dvjestotinjak članova imali bi jednake šanse, a s obzirom na gospođino ironiziranje estetskog prosuđivanja hrvatske književnosti, izbor bi nužno bio dobar.

Ja bih bio prezadovoljan, jer bih bio pošteđen toga da me gospođa Bremer spominje. A izbjegao bi se i taj tako odvratni i tako balkanski privatni momenat u lajpciškoj priči: ne bi bili selekcionirani ničiji prijatelji i prijateljice. Možda bi na tomboli bio izvučen čak i Ante Tomić, pa bi se onda njega publiciralo u jednom od brojnih najstarijih i najuglednijih književnih časopisa na njemačkom i uopće. Možda bi Tomić, kao neki drugi autori, bio u emisijama Hrvatske radio televizije proglašavan za književnu zvijezdu u Njemačkoj.

Njemu bi, kao jednome od rijetkih naših pisaca sa smislom za autoironiju, pristajala uloga hodajućeg Potemkinovog sela. Za razliku od svih tih od reda urbanih pisaca, Tomiću ne bi bilo mrsko biti seljak ni u tom selu. A bilo bi i zgodno, jer Ante Tomića se redom groze prijatelji Alide Bremer, i prijatelji njezinih prijatelja, kao i ona udivljena novinarčad iz kulturnih rubrika. Razumljivo, jer je više literature u točki na kraju njegove rečenice, nego u budućim sabranim djelima svih ovdašnjih književnika, urednika i kritičara, gospođinih prijatelja, koji bi o njemu govorili i pisali s visine. On je, kao i Božo Biškupić, od takvih čudaka koji se javljaju kad im zazvoni telefon.

Najnovija vijest glasi da će hrvatski pisci u Leipzigu nositi kravate, proizvode istog onog tipa koji je navukao kravatu pulskoj areni. To će, je li tako, biti znak njihovog identiteta. Ono čega nema u tekstu i u literaturi, visjet će im oko vrata.



O novinarstvu koje nije moje

Nenad Bartolčić


Imao sam sasvim dobar povod za potpuno drugačiji uvodnik. S prvim danima proljeća Moderna vremena Info portal slavio je svoj treći rođendan, i bila je prilika da najavim neke skore inovacije i zahvalim se našoj sve brojnijoj publici koja nam ubrizgava onaj neophodan adrenalin da ustrajemo u ovo (ne)vrijeme kada mnogi hrvatski mediji sve manje prostora posvećuju kulturi, pa tako i knjigama i knjiškim temama. Mislim da nisam pretenciozan ako ustvrdim da danas o zbivanjima na knjiškoj sceni možete više saznati na stranicama našeg portala kao i na još nekoliko sličnih entuzijastičkih projekata virtualnih nam kolegica i kolega (Bookserice, Moljac, Elektroničke knjige...).

Zona sumraka u koju sve više tone hrvatsko novinarstvo navodi me na nostalgično prisjećanje na vrijeme kada se u novinama i tjednicima imalo što pročitati o knjigama, baš kao i o umjetnosti, glazbi, filmu... i kada mediji nisu toliko robovali svojim oglašivačima kao danas, a njihovi se urednici nisu skrivali iza fraze "ali to naši čitatelji traže od nas". Utoliko me rastužuje i ljuti ustupanje prostora ionako tanašnih kulturnih rubrika prilozima koji su ispušni ventil za nečije ego tripove, a upravo se to dogodilo s nekoliko tekstova koji su "problematizirali" ovogodišnji nastup hrvatskih pisaca na Sajmu knjige u Leipzigu.

Kulminacija je bio nedavni tekst Tomislava Čadeža objavljen u Magazinu, redovnom subotnjem prilogu Jutarnjeg lista, a koji se "metodološki" nadovezao na neka slična mu osporavanja projekta predstavljanja hrvatske književnosti u Leipzigu. Prije nešto više od mjesec dana i Miljenko Jergović se u svom tekstu u Nedjeljnom Jutarnjem listu okomio na Alidu Bremer zbog neuvrštavanja pojedinih autora, iako tada u cijelosti još uopće nije bio poznat konačni popis autora a niti detaljni program prezentacije.

Nema ničeg spornog u tome da se netko ne slaže s izborom pisaca za Leipzig, jer nema te bezgrešne selekcije kojoj je nemoguće naći neke primjedbe i koja ne bi bila podložna razložnoj kritici. Samo što je kod ovakvih složenih i zahtjevnih projekata bitan i cjeloviti kontekst, potrebno je i marketinški osvješteno promišljati sveukupnost jedne takve prezentacije koja ne počiva samo na ovoj ili onoj listi putnika, već se zasniva i na dobrom poznavanju ciljne grupe kojoj se projekt obraća, njenih navika i očekivanja, pri čemu su manje značajne u pojedinih naših autora nerijetko iskrivljene samorefleksije o vlastitoj veličini.

Ali, Jergović se u svojem tekstu nije razračunavao s koncepcijom (jer za tako nešto bi se trebalo i malo potruditi) nego s "likom i djelom" Alide Bremer, mada se ni za tu priliku nije baš potrudio oko pronalaženja suvislije argumentacije. U Jergovićevom tekstu nije nastradala samo Alida Bremer, opalio je on i po Daši Drndić, a posredno i po drugima kojima pak nije spomenuo imena, servirajući čitateljima svojevrsni tekst s ključem. Podsjetio je tako na zadnje romane Ivana Aralice, pri čemu je bitna razlika između Aralice i Jergovića u tome što je Aralica u svojim romanima korektniji prema svojim čitateljima jer se ne skanjuje otkriti ključ koji će čitatelju pojasniti "Who is Who", dok Jergović čitatelje ostavlja tek u naslućivanju na koga je sve zapravo mislio, vjerojatno zbog možebitne kasnije neugode bliskih susreta s istima.

Čitajući Jergovićev tekst ne po prvi put pomislio sam kako ponekad makar i površno poznavanje osobe pisca (pa makar samo i kroz medije) a ne samo njegovog djela i nije osobita sreća, i da bi u nekim slučajevima skoro pa bilo poželjno "oduzeti" djelo piscu, kako ga ovaj kasnije u svojim medijskim istupanjima ne bi kontaminirao svojom "osobnošću".

Tomislav Čadež je svojim tekstom na pune tri strane velikog novinskog formata nastavio tamo gdje je Jergović stao, pogotovo u onim pasusima u kojima se i on dotiče Alide Bremer, i da nema semantičkog suglasja u njihovim stavovima lako je moguće da bi ga Jergović u nekom trenutku inspiracije optužio za plagijat. Ipak, Čadež je ispao direktniji od Jergovića, on je svoje kolege poimenično počastio biranim riječima i opisima, bez obzira na njihove godine ili spol, što bi možda uz pivo u kakvoj zadimljenoj birtiji moglo proći kao kakav neformalni trač ili uobičajena razmjena simpatija među piscima, ali u jednoj ozbiljnoj novini to postaje loš i tendenciozno napisan tekst, koji se uz to ističe i nedostatkom elementarnog odgoja kojeg se stječe (ili ne stječe) još u tzv. formativnim godinama.

Svjestan sam toga da je Čadežov tekst pronašao i onu publiku koja ga je doživljela kao zabavan, nepristran, razbarušen pogled sa strane autora koji, eto, ne želi ići niz struju jer ga njegov novinarski nerv sili na suprotno. Čitatelj nužno ne mora biti informiran o sveprisutnim turbulencijama na hrvatskoj knjiškoj sceni, pretpostavljam da on još uvijek donekle vjeruje onoj novini koju kupuje i čita, uredništvu koje tu istu novinu priprema, i na kraju činjenici da je novinar od uredništva dobio pune tri strane da pokaže znanje.

Ali zato upućeniji čitatelji, a pogotovo pojedinci iz struke, u ovom slučaju i novinarske i književničke, ne bi smjeli prešutno tolerirati tekstove poput Čadežovog (ili već spomenutog Jergovićevog), jer lagodna ignorancija ujedno je i iskaz neodgovornog mirenja s trendom urušavanja novinarske profesije, trenda koji već neko vrijeme iz sfere politike (gdje se odavno udomaćio) metastazira i u ona manje atraktivna područja, poput stranica kulture.

Zapravo, žao mi je Tomislava Čadeža koji je očito imao nesreću da je svoj novinarski zanat počeo učiti početkom 90-ih, u zlatno doba tzv. investigativnog novinarstva, na koje me nedavno gorko podsjetilo gostovanje Mire Furlan u Stankovićevoj emisiji "Nedjeljom u 2". Da li je Čadež pri pisanju svog teksta osim uzora (Jergovića) imao i mentora, to pouzdano zna samo on sam, no činjenica je da ga u Leipzig nije poslao Jutarnji list, već je tamo otišao s još nekolicinom autora o zajedničkom trošku Ureda za kulturu grada Zagreba i Hrvatskog društva pisaca, uz logističku pomoć Nenada Popovića, potpredsjednika HDP-a zaduženog za međunarodne odnose. A baš je Nenad Popović žestoko oponirao dvojcu Bremer - Dalos i njihovoj koncepciji nastupa hrvatske (re)prezentacije u Leipzigu, za što ga je jučer na godišnjoj skupštini HDP-a i prozvao Zvonko Maković.

Iako poznajem Nenada Popovića po nizu kvalitetnih knjiga koje je priredio još iz vremena njegova urednikovanja u Grafičkom zavodu Hrvatske i kasnije kao suosnivača i urednika u nakladničkoj kući Durieux, uza sve uvažavanje njegovog minulog rada ne mogu mu zapljeskati za ovu leipzišku epizodu. Nisam pristalica rušilačke, nekonstruktivne kritike u kojoj ne prepoznajem iskrenu želju da ono što se kritizira učini kvalitetnijim ili uspješnijim, a koja kulminira jedva mjesec dana prije početka Sajma knjiga u Leipzigu, dakle u vrijeme kada bi se trebali skupiti svi "pametni i knjiški ljudi", zaboraviti barem na kratko sva neslaganja koja opterećuju njihove međusobne odnose i poraditi na zajedničkom (?) cilju što uspješnije prezentacije hrvatske književnosti i pisaca njemačkoj publici. Naivno? Vjerojatno.

No osobno mi je najžalosnije da je Čadežov tekst objavljen u Magazinu, prilogu Jutarnjeg lista kojeg su uslijed uznapredovale trivijalizacije ove novine mnogi doživljavali kao jednu od malobrojnih preostalih oaza. Pitam se čime je to Čadežov tekst u tolikoj mjeri zadovoljio kriterije kvalitetnog novinarstva da ga je uredništvo Magazina objavilo na pune tri stranice, ili možda uredništvu pitanje kriterija nije niti bitno pa ono o takvim stvarima jednostavno više i ne razmišlja?

Urednikovanje po načelu "daj što daš... a ako pustiš krv - tim bolje" unakazilo je već brojne hrvatske novine i tjednike, pa je danas kao sasvim normalna šizofrena situacija da Jutarnji list na svojim dnevnim stranicama kulture o jednom te istom događaju kroz ocjenu svoje novinarke (koja je s lica mjesta pratila leipziški sajam) zauzima korektan i u konačnici pozitivan stav, dok njegov subotnji prilog to skroz izokreće, pa čak indirektno među inim novinarima koji su izvještavali o nastupu u Leipzigu i vlastitu novinarku proglašava falsifikatorom koja je, eto, za razliku od Čadeža pristala na kolektivno medijsko obmanjivanje čitatelja o tome što se zaista događalo u Leipzigu.

Na žalost (ili sreću) nikada nećemo saznati kako bi se o leipziškom nastupu hrvatskih književnika i književnica pisalo i na trećem mjestu u istoj novini, u dnevnom prilogu Hej!, iako mogu pretpostaviti da bi se u njemu spekuliralo o tome da li je neka autorica na promociji nosila gaćice ili ne.

Iako sam uvjeren da tekst poput Čadežovog ne može zasjeniti pozitivan i ohrabrujući dojam koji je ostavio sveukupni hrvatski nastup u Njemačkoj, što je potvrđeno u brojnim osvrtima kako u hrvatskim tako i u njemačkim medijima (što je ovom prigodom još važnije), bilo bi zanimljivo i od što većeg broja neposrednih sudionika saznati kako su ga oni doživjeli. Ne zato da bi se demantiralo glasnu "opoziciju" već zato što je za neke buduće slične projekte predstavljanja hrvatske književnosti u inozemstvu važno analizirati što je na ovogodišnjem hrvatskom leipziškom nastupu po njihovom sudu bilo dobro a što eventualno nije, te što bi trebalo napraviti da neka buduća predstavljanja hrvatskih autora nadmaše ovogodišnje u Leipzigu koje je, u tome se očito većina slaže, nadmašilo sva dosadašnja.

Napominjem da smo u potrazi za odgovorima poslali kratak cirkularni upit većini sudionika, i iščekujemo njihove odgovore koje ćemo nastojati sistematizirati na način da prezentiramo ne tko je što rekao već što je rečeno, i da to bude od koristi za neka buduća predstavljanja hrvatske književnosti i kulture u svijetu.

U nadi da nas neće neugodno iznenaditi fenomen zvan hrvatska šutnja iščekujemo njihove odgovore.





'Čadež je bijesno Jergovićevo pseto'

Tomislav Čadež


Nenad Bartolčić treći je hrvatski „književnik" koji se na mene obrušio uvredama i lažima u povodu reportaže koju sam napisao sa Sajma knjiga u Leipzigu.

Tko je Nenad Bartolčić? On je propali knjižar, gazda portala Moderna vremena info, koji, poput dosadnog i netalentiranog pjesnika Zvonka Makovića, ne može bez novca poreznih obveznika ali zato sve zna o novinarstvu, a i o mojim poslovnim tajnama, te me je odstrijelio onako s visoka, kao čovjeka koji je eto "očito imao nesreću".

Lani je Ministarstvo kulture Bartolčićevu portalu uplatilo najmanje 40 tisuća kuna, a nisu zanemariva ni sredstva iz budžeta Grada Zagreba koje prima da bi objavljivao kulturne sadržaje. Pa da vidimo kako on to čini.

Na svom je portalu 31. ožujka, dan pošto je ondje na mene pripustio Baretića, objavio grozno dosadnu trakavicu od nekih pet kartica kao odgovor na mojih saboterskih petnaest kartica, a na koje, ne bez zavisti, pogledava. Okačio je iznad te presude, što mi ju je dragovoljno napisao, naslov nevin i nostalgičan: "Novinarstvo koje nije moje".

Isprva, kao pravi komitetlija, ide naširoko: "Zona sumraka u koju sve više tone hrvatsko novinarstvo navodi me na nostalgično prisjećanje na vrijeme... bla-bla" Potom čvrgari pisca i novinara Miljenka Jergovića, ali ne baš jako, jer ovdje mu je potreban kao moj nedosegnut uzor. Tako me i uvodi u priču, kao bijesno Jergovićevo pseto. Ja sam, dakle, "svoje kolege poimenično počastio biranim riječima i opisima, bez obzira na njihove godine ili spol, što bi možda uz pivo u kakvoj zadimljenoj birtiji moglo proći kao kakav neformalni trač ili uobičajena razmjena simpatija među piscima, ali u jednoj ozbiljnoj novini to postaje loš i tendenciozno napisan tekst, koji se uz to ističe i nedostatkom elementarnog odgoja kojeg se stječe (ili ne stječe) još u tzv. formativnim godinama."

Na stranu sad to što je Bartolčić polupismen, pa ne razlikuje akuzativ za živo od akuzativa za neživo ("odgoja kojeg"), što mu se sve događa u "jednoj ozbiljnoj novini", pismenost se od njega i ne očekuje, ali ti njegovi komesarski „tendenciozni" argumenti!

Pisao sam reportažu, pa se ljudi u njoj, gle vraga, spominju "poimenično", "bez obzira na njihove godine i spol" i to "biranim riječima i opisima". No drug smatra da to nije novinarstvo, pa taj tekst, kao uostalom i ja, neodgojen "u formativnim godinama", nemamo što tražiti "u jednoj ozbiljnoj novini".

Ali to nije dovoljno, na te je saboterove nedostatke već ukazao i sam drug komesar Zvonko Maković. Neprijatelja treba raskrinkati konkretnije. Evo kako to Bartolčić čini:

"Da li je Čadež pri pisanju svog teksta osim uzora (Jergovića) imao i mentora, to pouzdano zna samo on sam, no činjenica je da ga u Leipzig nije poslao Jutarnji list, već je tamo otišao s još nekolicinom autora o zajedničkom trošku Ureda za kulturu grada Zagreba i Hrvatskog društva pisaca, uz logističku pomoć Nenada Popovića, potpredsjednika HDP-a zaduženog za međunarodne odnose."

Dakle, pošto je otkrio tko mi je uzor (Jergović bi me, kaže Bartolčić, čak mogao tužiti za plagijat!) sad je raskrinkao i mentora! Jesu li to upravo ti ne sasvim nepoznati izvori sabotaže na koje je ukazao drug iz centralnog komiteta P.E.N.-a?

I ne samo to, sad smo evo otkrili da taj saboter uopće nije novinar nego je, štoviše, unutarnji neprijatelj kojeg plaćaju HDP i Bandić!

Halo, Jutarnji, Sutra.hr, što se čeka, bacite Čadeža na cestu. On ne samo što vam potura prljave sabotaže, on i krade.

Naime, ako mene Jutarnji list i redakcija portala Sutra.hr i jesu poslali u Leipzig, i ako sam ja uzeo novac od njih, zašto sam onda uzeo novac još i od poreznih obveznika, kao što to tvrdi drug iz Modernih vremena? Ako je to točno, onda to znači da sam ja, uz ostalo, i kriminalac. A Bartolčić je pismen pa zato i piše da mi se pomagalo "pri pisanju" i da taj Čadež nešto zna „samo kao on sam".

Bartolčić laže. I to je jedina činjenica u njegovu tekstu. Pozivam Hrvatsko društvo pisaca i Ured za kulturu Grada Zagreba da se ograde od te laži, a Bartolčića da objasni tko mu je poturio te laži.






Post je objavljen 13.04.2008. u 22:10 sati.