Marketing
korak nazad
Kisno vrijeme na mene uvijek cudno djeluje. Nikad isto pa se ne stignem pripremiti. Danas me usporilo do te mjere da nisam nista korisno napravila. Rucali smo pizzu iz dostave, zakljucili da ciste robe ima za presvlacit se jos ovaj tjedan, ciscenje je ionako nesto sta nema kraja... Ali i to ljencarenje je malo zamorno pa sam nasu skromnu biblioteku izvukla s polica, poslagala po podu i pokusala sve to skupa nazad vratiti svrstano po nekakvom redu. Na prvu i drugu policu knjige koje sam procitala, na drugu i trecu knjige koje trebam sto prije procitati, na cetvrtu enciklopedije, djecje price i sl., a na ostale police knjige koje ce mozda jednom netko procitati. Ja ne. Medju tim knjigama se sakrila i jedna fascikla. Nikad mi takve stvari ne promaknu ali valjda dugo nisam detaljno preslagivanje radila. A sadrzaj ovog fascikla je zaista dugo tu. Cudno jer sam ja osoba koja ne cuva stvari poput ovih koje su unutra. Osoba sam koja uredno izbrise sve sta je vezano za proslost koja mi vise nista ne znaci. U ovoj fascikli se sakrio dio te zaboravljene proslosti. Tu su se sakrili stihovi nekoga ko me je volio...
veceras...
veceras cemo se voljeti
jer u tebi, u meni
u nama ima ljubavi vise nego sto je ikada bilo i u jednoj pjesmi
ti i ja...
mi, koji smo odbolovali samoce svih robinzona
mi, koji smo nadzivjeli sve lazi i intrige
veceras cemo samo za nas voljeti
i nepitaj nista
i nepitaj dok kao mak gori horizont nasih zelja
preko nasih neljubljenih godina, izbodene i uspravne,
preci ce buducnost ljubavi
mala velika tajno moja...
nece biti tajni u polegnutoj travi
nece biti tajni u raskopcanoj bluzi
nece biti tajni u klonuloj ruci s ispustenom orhidejom
bit ce noci, bit ce nas
bit ce samo nebo koje nas gleda
bit cemo samo ti i ja...
----------------------------------------------------------------------------------------------
ljubav...sta da ti kazem...ovdje kisi do neba...a ja se sve vise pitam: kako uci u ovu noc rasutu...gdje tebe nema, gdje je sve tako sivo i mracno? sve sto bi ti rekao nedovoljno je prema onome sta osjecam, sta zelim, ali...cekao sam te vijekovima...bit cu strpljiv sve dok te moje ruke ne dotaknu...a tad...ljubavi...tad ce ovaj vulkan u meni progovoriti svojim rukama, svojim usnama...jer i dok mislim na tebe srce jace bije...kao da hoce da iskoci...ove grudi sta ga stite vec godinama, postaju mu tijesne...
----------------------------------------------------------------------------------------------
ne znam dali me to ranjena mjesta bole...ili
to sto nisi tu....ili
nisam svjestan, ili si se pritajila dok te moje misli traze?
ili se to tijelo pobunilo protiv zaborava i podsjeca me
na tebe
na sebe?
na nebeskom crvenilu vidjeh te...
vidjeh te
kao izvezena na crvenoj svili
kao prosivena na jarkoj pozadini neba
nesvjesno prihvatih tu iznenadnu pomoc
i prstima poceh gnjeciti rane, razastiruci bol
rasporedjujuci je da niej na istom mjestu
zatiskivah otvore da krv ne potece
osjecah je ljepljivu na ruci...
taj bol
dio je mene zivoga
shvatljiv
sjedeci tako...zaspah...
i nadjoh te opet u snu
vrelu pod dlanom
kao u gnijezdu
tada svanu na onom svijetu
i od toga svanu i meni
a noc traje li traje...
zureci tako stigoh
gledah najljepse ruzicasto svanuce
svitanje, svjetlo, dan...
makar samo nagovjestaj
ali postoji
nije svega nestalo
svjetlo zelja i slutnji osljepi me na tren
i mrak u mome podzemlju
opet je neproziran
ali...
ovo nije vjecita noc u kojoj oci nisu potrebne
R.
...vratila sam fasciklu na zadnju policu...
Post je objavljen 13.04.2008. u 18:54 sati.