4.
U kofer,s rubljem,stisnusmo jezik,jedino
dusino blago,
I slike roditeljske,i djecje,te krenusmo u
borbu
Sa vjetrenjacama sto melju holandski
zrak...
Ferida Durakovic
Najprije sam zatrazila od njih da ispune upitnik s nekoliko pitanja.Pitala sam ih sto ocekuju od mojih predavanja;da li misle da knjizevnosti Jugoslavije,sada,nakon nestanka zemlje,treba predavati kao zajednicki predmet ili odvojeno;koje pisce i knjige vole,i slicno.Trazila sam da ispisu svoje kratke biografije,i to na engleskom jeziku.
-Zasto na engleskom?
-Zato sto ce vam tako biti lakse-rekla sam.
I zaista sam tako mislila.Pribojavala sam se(i bila u krivu)da bi na NASEM lako mogli skrenuti u ispovijest,a to,u tom casu,nisam zeljela.
-Meni je svejedno...-promrmljao je netko.
-Napisite kako zelite.
-Pod punim imenom i prezimenom?
-Moze samo ime,,,
-Pa kakve su to onda kratke biografije?!
-Ma,napisite sto hocete...
-Ovo je kao u osnovnoj skoli-progundjao je netko.
Kod kuce sam iscitavala to sto su napisali.Dirnula me naivnost nekih odgovora(KNJIZEVNOST JE SLIKANJE UMOM I PJEVANJE DUSOM).Odgovori na pitanja o omiljenim piscima i knjigama bili su razocaravajuce predvidljivi.Bio je tu neizbjezni Herman Hesse,spomenut cak nekoliko puta(SIDDHARTA,IGRA STAKLENIM PERLAMA,STEPSKI VUK).Bio je tu,u istom nizu,i jugoslavenski klasik Mesa Selimovic i njegov roman DERVIS I SMRT.Tu dvojicu pisaca,s dobrim razlogom ili ne,spojili su oni koji su u knjizevnom djelu trazili"jake"misli o zivotu.Vjerujem da su takvi znali napamet barem dva Selimoviceva citata:jedan koji ih je ohrabrivao da se sto prije maknu iz svojih provincija,JER COVJEK NIJE DRVO,I VEZANOST JE NJEGOVA NESRECA;a drugi,koji ih je ispunjavao slatkim,provincijskim nihilizmom,JER SMRT JE BESMISAO,KAO I ZIVOT.Medju knjigama se nadalje nasla i kultna DJECA S KOLODVORA ZOO,s kojom su se generacijski poistovjecivali.Bio je tu i neizbjezni Charles Bukovsky,koji je mnogim generacijama,pa tako i njima,
imponirao svojim pobunjenistvom i autsajderstvom.Bukovsky je za njih bio"cool","guba","zakon",
predstavnik"prave"knjizevnosti,"knjizevnosti s mudima".
Njihovi odgovori ozivjeli su u meni zaboravljenu sliku jugoslavenskih provincijskih mjesta s jednom knjizarom,a i ta je bila vise papirnica nego knjizara;s jednim kinom,kamo su odlazili pogledati svaki novi film,ponekad i dva puta;s nekoliko zadimljenih kafica u kojima su se okupljali;s korzom po kojemu su setkali uvece,njuskajuci jedni druge kao mladi psi.U takvom nekom sivom provincijskom mjestu-u Bjelovaru,Vitezu ili Beloj Palanci-formirao se njihov ukus.Bilo je tu malo Castanede,koji je dosao u njihove ruke s prvim popusenim jointom,malo budizma iz trece ruke,malo NEW AGE mode,
malo vegetarijanstva,malo Bukovskoga,puno rocka,malo skolske lektire,tek toliko da zadovolje
"profu",mnogo stripova procitanih ispod klupe,mnogo filmova,i nesto engleskoga,koji su naucili vise iz filmova nego od svojih nastavnika u srednjoj skoli.Sva ta slatko-tuzna mjesavina potpirivala je ceznju da se sto brze maknu odande,do Zagreba,Beograda,Sarajeva,ili dalje.
I zaista,mali test pokazao je da im je knjizevnost malo znacila.Bila im je dosadna.Cak i ako su bili knjizevno obrazovani,kao Meliha,koja je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu bila diplomirala jugoslavistiku,rat je promijenio ne samo njihove prioritete,nego i njihov ukus.
OD KAD JE POCEO RAT MOJ SE UKUS PROMIJENIO.VISE SAMU SEBE NE PREPOZNAJEM.
SVE ONO STO SAM PRIJE RATA PREZIRALA I ISMIJAVALA KAO"SAPUNICU",SADA U MENI IZAZIVA SUZE.NE MOGU SE,NA PRIMJER,OTKINUTI OD STARIH FILMOVA U KOJIMA POBJEDJUJE PRAVDA.I SVEJEDNO MI JE DA LI SE RADI O KAUBOJCIMA,O ROBINU HOODU,
PEPELJUGI ILI WALTERU KOJI BRANI SARAJEVO.KAO DA SAM ZABORAVILA SVE STO SAM NAUCILA NA FAKULTETU.AKO ME KNJIGA ODMAH NE DIRNE U SRCE,OSTAVLJAM JE.NE TRPIM VISE UMJETNICKA"PRENEMAGANJA",SEPURENJE KNJIZEVNIM TEHNIKAMA,IRONIJU,
I SVE ONO U CEMU SAM PRIJE UZIVALA.SADA VOLIM JEDNOSTAVNOST,PRICU OGOLJENU NA PARABOLU.BAJKE SU POSTALE MOJ OMILJENI ZANR.VOLIM ROMANTIKU PRAVDE,
HRABROSTI,ISKRENOSTI I DOBROTE.VOLIM KADA JE KNJIZEVNI JUNAK HRABAR TAMO GDJE SU OBICNI LJUDI KUKAVICE;JAK TAMO GDJE SU OBICNI LJUDI SLABI;DOBAR I PLEMENIT TAMO GDJE SU OBICNI LJUDI ZLI I POKVARENI.PRIZNAJEM DA JE S RATOM MOJ KNJIZEVNI UKUS"POSENILIO".PLACEM CITAJUCI"CUDNOVATE ZGODE SEGRTA HLAPICA",
"JUNAKE PAVLOVE ULICE"I"VLAK U SNIJEGU".A DA MI JE NETKO REKAO DA CU JEDNOGA DANA OTKACITI NA PARTIZANSKE PRICE I BRANKA COPICA,MISLILA BIH DA JE PRAVO LUD-napisala je.
Na pitanje da li hrvatsku,srpsku i bosansku knjizevnost treba predavati kao zajednicki predmet ili odvojeno,vecina se opredijelila za zajednicki predmet(KAO ZAJEDNICKI PREDMET,NORMALNO.
GOVORIMO ISTI JEZIK.MA,TREBA UKLJUCITI SVE,SLOVENCE,MAKEDONCE,ALBANCE,VECA HRPA NEK`SE TRPA...-napisao je Mario.)
Sto se kratkih biografija tice svi su uredno ispisali dvije,tri recenice na engleskom jeziku(I WAS BORN IN 1969.IN SARAJEVO,BOSNIA,WHERE I LIVED ALL MY LIFE(...);I WAS BORN IN 1974.IN ZAGREB,FROM A CHATOLOC MOTHER AND JEWISH FATHER(...);I WAS BORN IN 1972.IN ZVORNIK.MY FATHER WAS A SERB AND MY MOTHER A MUSLIM(...);I WAS BORN IN LESKOVAC IN 1972...Citajuci biografije,postalo mi je jasno da je strani jezik posluzio kao isprika za njihovu kratkocu i suhocu.Jer ni sama o sebi nisam u tom casu bila spremna potisnuti vise od njih:I WAS BORN IN 1962.IN ZAGREB,IN FORMER YUGOSLAVIA...Zato sam se procitavsi Igorov odgovor-SHIT,I DON`T HAVE ANY BIOGRAPHY!-nasmijala s olaksanjem.Moja vlastita biografija cinila mi se praznom poput praznog stana.I nisam znala je li netko odvukao namjestaj dok me nije bilo,ili je oduvijek i bio prazan.Mucila nas je nelagoda od suocenja s nedavnom prosloscu,pritiskala nas je nelagoda od neizvjesne buducnosti.(Koje buducnosti,uostalom,one TAMO,ove OVDJE,ili te koja je cekala NEGDJE DRUGDJE?)Zato je cak i obicna kratka biografija postala tezak zanr.
Zastajala sam kod najjednostavnijeg pitanja.Gdje sam to,zaista,bila rodjena?U Jugoslaviji?U bivsoj Jugoslaviji?U Hrvatskoj?...SHIT!DO I HAVE ANY BIOGRAPHY?
Suocenje s godinama njihova rodjenja,potreslo me."Mentalno"su bili mnogo mladji nego sto su to zaista bili.Kao da je samo izbjeglistvo bilo neka vrsta"regresije".Po svojim stvarnim godinama,mogli su vec biti zaposleni,mogli su vec imati i djecu.Umjesto toga,sjedili su u skolskim klupama.Stanje izbjeglistva izvlacilo je na povrsinu duboko potisnute djecje strahove.Iz naseg taktilnog i vidnog polja najednom je nestala majka.Moglo se to dogoditi na ulici,u samoposluzi,na plazi.Nasom nepaznjom ili njezinom,nasa ruka iskliznula je iz njezine,i mama je nekamo nestala.Najednom smo ostali suoceni sa svijetom koji nam se cinio zastrasujuce velikim i neprijateljskim.Prijeteci goleme cipele kretale su prema nama,provlacili smo se kroz sumu ljudskih nogu,nasa panika je rasla...Cesto mi se znalo uciniti da,kao na hologramu,vidim sjenku tog straha koja nacas zatamnjuje lice moga studenta i nestaje.U EMIGRACIJI SE BRZO STARI I DUGO SE OSTAJE MLAD,SVE U ISTI MAH,rekla je jednom Ana,i to mi se ucinilo duboko istinitim.
Na pitanje sto ocekuje od mojih predavanja Uros je velikim slovima napisao:DA DODJEM K SEBI!Cinilo mi se da ta banalna fraza i nacin na koji ju je upotrijebio ne znaci samo OSVIJESTITI SE,OPAMETITI SE,OPORAVITI SE OD SOKA.Kao da je pretpostavljala prostor i osobu koja glavinja u tom prostoru trazeci put koji ce je dovesti"kuci",k sebi.Urosev odgovor nacas me je potresao,a onda uplasio.Pitala sam se jesam li spremna odgovoriti na takve zahtjeve?
Post je objavljen 13.04.2008. u 14:43 sati.