Doveo sam svoj zivot
do podruma.Vani me smrti
zvizdukom rumenim traze.
Casi se u prljavim lojanicama tope,
kao grohnula lica,umascene sjene.
Okolo sakati stolci,spaucene
boce,rasjedline,sumporne bube.
Sve veze nas krompirov vonj,
znoj napustenih stvari,memla
iz pazuha,mocni pipci divljih ravnoteza.
Godine laju na ljubavi taste,muhe pronose
lazi,i truhne vrijeme u napustenu
krevetu,u deki vlaznoj od sirupa i gripe.
Gadja li ko studen sto se u kostima
grusa,sva pecinska usta,rusili li Ilij
u dnu nasih dusa,sve misije tlapnje,
u bubrezima pjescani sprud...
Stjerao sam svoj svenebesni raj
u zajednicki strah i mrak.
Lucifer vani tetovira minama
sarajevski zrak.U tresku
gluhne tranzistorsko uho.
U cosku nenadno zasjaju ruze
kao zatureni osmijesi
sred preguste budji.
Daj,Boze,da zilicama masnim
te ruze ne pohrle put nas...
(29.maja 1992.)
Post je objavljen 13.04.2008. u 14:32 sati.