Pregled posta

Serbus, beli Zagreb moj!

Jučer sam objavio Kremanski notturno. Izgleda da ste tu intimističku zabilješku shvatili kao zajedljivi scherzo. Pogrešno. Pročitajmo je stoga još jednom:

Piljio sam beznadežno, bez ikakve ambicije i besposlen, u bezensko plavi zaslon kompjutera – kao Cesarić kroz prozor vlaka u zamrznuto polje - klikajući mišem po imbecilnim hrvatskim portalima posvećenim skandaloznim kronikama dana, misleći jedino kako bi dobro i pravedno bilo da ultimativna ontoteološka kazna zadesi upravo ovaj naraštaj, pogan i pokvaren kako to samo ljudi ovoga podneblja mogu biti. Jedina mi je razonoda, da budem do kraja iskren, bila vizija couleur locale Apokalipse: nakon što su uništili svijet, gordi se jahači vraćaju u Nebeski Jeruzalem, i negdje na pola puta Kuga se prene sjetivši se da su zaboravili Zagreb!
Shit, bio je za bregom, neznatan, nevidljiv, nevažan, i jednostavno su ga pranabregnuli. Nikome se nije imalo posla s bagrom, a i bijahu već umorni od sve te metafizičke melodramatike, pa poslaše konja zelenka, onog kojega je jahala Smrt, da sam dovrši započeto. Konjić-grabonjić se doklati do Medvednice, okrene stražnjicu i zadigne rep, te se posere na beli Zagreb grad.

I nesta grada Zagreba kao da ga na svijetu nikada nije ni bilo!

Ne, nisam se šalio, uopće se nisam šalio. Nije mi do šale.
23. lipnja 2007. godine, napisao sam sljedeće poetične rečenice:

Ovaj grad treba uništiti: trebalo bi donijeti ogromnu lopatu i zatrpati ga zemljom Medvednice! Posljednje što čovjek može učiniti prije no što nas dobri anđeli unište, jest napistati par iskrenih, jednostavnih riječi bližnjima.

Dakle, postavlja se opravdano pitanje: Zakaj ja tulike mrzim Zagreb?

Ne mrzim ga. Kao što sam o državotvorstu govorio s onu stranu patriotizma, kao ljubavi spram svoje, ili nacionalizma, kao mržnje spram tuđe nacije, tako i o Zagrebu govorim bez emocija: naprosto konstatiram: Zagreb bi trebalo uništiti!

Evo zašto:

SLUČAJ PRVI: 50 000 OBESPRAVLJENIH ŠTRAJKA NA GLAVNOM GRADSKOM TRGU



ZAGREB - S Trga hrvatskih nezadovoljnika, kako su sindikalci danas simbolično prozvali središnji zagrebački trg na kojem se okupilo više od 50.000 prosvjednika iz cijele Hrvatske, čelnici pet sindikalnih središnjica pozvali su Vladu Ive Sanadera na radikalni zaokret politike ili će, najavljuju, izlaskom na ulice radnici sljedeći put tražiti promjenu vlasti.

Premda je riječ o ultimatumu bez konkretnog roka, sindikalne poruke i svaki spomen politike i političara puna su tri sata držali u euforiji prepun Jelačićev trg. U Zagreb su od ranog jutra stizali autobusi - više od 350 - radnika i sindikalaca iz cijele Hrvatske koji su u prosvjednoj koloni s glavnim transparentom “Zajedno za veće plaće u javnom i privatnom sektoru” Ilicom točno u podne stigli do Jelačićeva trga.

Nezadovoljstvo valom poskupljenja i zaostajanjem plaća i mirovina koje se širi cijelom Europom hrvatski radnici iskazali su najvećim radničkim demonstracijama u središtu Zagreba još od 1998. godine. U središtu Zagreba se prema podacima policije danas okupilo 35.000 ljudi, dok je sindikalna brojka prosvjednika premašila i 60.000 ljudi. Neki od njih, držeći u rukama isplatne liste svojih plaća i mirovina od samo 1500 kuna, dokazivali su od svojeg rada ne mogu pristojno živjeti.
(...)
Danas imamo dvije Hrvatske duboko podijeljene dvjema kastama malobrojnih bogatih i brojnih siromašnih. Na jednoj su strani oni čije su mjerilo debljina novčanika, jahte i automobili, a na drugoj su radnici, nezaposleni i umirovljenici, koji ne mogu živjeti od svojih plaća i mirovina. Hoće li sada i na Markovu trgu tražiti povećanje plaća jer je u najjeftinijoj zalogajnici u gradu kava poskupjela za 50 lipa, a ručak za dvije kune? - istaknuo je Sever.





SLUČAJ DRUGI: AGRAMERI NA TO VELIJU, KAŽEJU: ŠPICA PROTIV ŠPICE

Ljepota špice utišala sindikaliste



Zagrebačke su djevojke, usprkos nebu koje je prijetilo, pokazale drugu stranu prosvjedne subote. One se bore protiv neukusa!

Autor: Ivica Kristović / Foto: Siniša Bužan

Niti današnji veliki prosvjed hrvatskih sindikalaca koji su okupirali Trg bana Jelačića i okolne ulice nije zasmetao zagrebačkim špicericama da tmurno subotnje poslijepodne provedu u prikazivanju odjevnih predmeta namjernim i slučajnim posjetiteljima Cvjetnog trga i Tkalčićeve ulice.
Sa kišobranima u rukama, spremno su koračale ulicama i tražile pogodni kafić sa ukusnom kremastom kavom i što više poznatih Hrvata koji bi mogli baciti oko na njih.
Mlađahne i željne života činile su život lijepim i ostavljale sjajan dojam kontrasta s prosvjednicima koji su predstavljali onu siromašnu i obespravljenu Hrvatsku. Njihovo je pravo da budu lijepe i one se toga ne srame.



Još su jakne u modi

Još uvijek ne mogu pokazati svu raskoš proljetne odjeće, jer su jakne sastavni dio odjevnih kombinacija, ali su već stidljivo i decentno počele pokazivati svoju spremnost za dolazak ''pravoga proljeća'' i skidanje viška svoje odjeće. Minice su već ušle u grad i svojom funkcijom otkrivanja privlače poglede znatiželjnika. Oni ne gledaju minice, naravno...
I dok su sindikalisti stvarali buku i tražili svoja prava, špicerice su se ponašale ''damski'' i nisu vikale, nego su, samo ponekad, razgovarale na telefon dogovarajući najbolje mjesto ''pod suncem'' i najmanje kaloričan šećer u kavi.
Još nam prava ''sunčana'' špica nije došla u grad, ali po uzbuđenosti špicerica vidi se da će ubrzo ušetati dobro poznatim ulicama i dovući još više svijeta na taj maleni tjedni performans koji nas toliko veseli. Možemo li, uopće, zamisliti Zagreb bez špice?



SLUČAJ TREĆI: ZAUMISTIČKI PERFORMANCE GRADONAČELNIKA BANDIĆA



Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik i počasni predsjednik NK Dinama, iskazao se kao vrsni poznavatelj nogometa, vješt kladitelj i zaslužio je epitet za fair play.

Položio je 20.000 eura na pobjedu Liverpoola u dvoboju Lige prvaka s Arsenalom i - dobio! Pobijedio je građevinskog poduzetnika Darka Turopoljca, kojega je član društva koje se svake subote sastaje u Bistrou 10 u Staroj Vlaškoj, Zlatko Canjuga, savjetovao da se kladi na momčad koja igra najljepši nogomet. Dok se Canjuga vodio sintagmom da je Arsenal “najstabilniji svjetski klub”, Bandić se oslonio na “vječitu glad Liverpoola za trofejima”. I na još jedan detalj, da je Canjuga vječiti gubitnik.

Zna se kako je završilo na Anfieldu, 4-2 za Liverpool. Canjuga se žalio da je “Wenger izgubio utakmicu”, ali - jučer je došlo vrijeme za isplatu. I građevinar Turopoljec je točno u deset sati došao u Bistro 10 s četiri “gusarska” sanduka novca i platio gradonačelniku okladu. U sanducima su bile kovanice po jednu, dvije i pet kuna. Nakon što su sanduci otvoreni, Bandić je pitao - kome je od Dinamovih nogometaša taj novac najpotrebniji?

Netko je spomenuo da bi to bio “solidan poguranac za Dinu Drpića”, ali je Bandić odlučio darovati 20.000 eura dečkima iz šezdesetsedme, koji i nisu baš zaradili milijune. Stanko Eskulić zadužen je za okupljanje generacije koja je osvojila Kup velesajamskih gradova, a Bandić (pobjednik) i Turopoljec (gubitnik) podijelit će novac dečkima. Komentirajući dobitak, Bandić je rekao:

- Nisam računao na svoje nogometno znanje jer o nogometu znam vrlo malo. Oslonio sam se na neznanje Canjuge i njegova “pulena” Turopoljca.

Bivši predsjednik Dinama Zlatko Canjuga već je izgubio okladu s Bandićem na utakmici Milan - Liverpool, koja se igrala u Istanbulu. Canjuga je založio tri reda vlastitog vinograda u Glavicama pokraj Sinja, a kod rezultata 3-0 za Milan, Bandić je drsko pitao: “Hoćeš li možda dvostruko, po svih šest redova vinograda”. Bandić je na kraju pobijedio 4-3.

Dakle, dok na Trgu Josipa bana Jelačića 50 000 radnika štrajka, onaj imbecilni, malograđanski Zagreb, opisan još kod kanonika Vramca kao hohšaplerski, pozerski - Purgeri, imajuć malo, hvastaju se! - izražava tipičnu, endemičnu nesolidarnost: Ljepota je Špice utišala sindikaliste! Mlađahne i željne života činile su život lijepim i ostavljale sjajan dojam kontrasta s prosvjednicima koji su predstavljali onu siromašnu i obespravljenu Hrvatsku. One se bore protiv neukusa, a neukus, to su sindikalisti, koji su stvarali buku i tražili svoja prava – za to su se vrijeme špicerice ponašale ''damski'' i nisu vikale, nego su, samo ponekad, razgovarale na telefon dogovarajući najbolje mjesto ''pod suncem'' i najmanje kaloričan šećer u kavi.
(Osobno, volio bih da izbije Revolucija i da se s potpisnikom ovih redaka pogledam preko nišana: Bog je jedan, nas smo dvojica, pa, kome što da!)
Solidarnost, o kojoj sam također nedavno govorio, citirajući štoviše katolički intelektualni autoritet, kao obveza zauzimanja čovjeka za čovjeka, Zagrepčanima je ne samo nešto sasvim strano i nerazumljivo, već i prezira vrijedno, ogavno nešto: tom smeću svijeta nesreća je drugog čovjeka ružna, a ružnoća, po sebi prigovor, kako je onaj inverzni platonik panjkao Sokrata, za Grka je Agramera gotovo opovrgavanje, je li!?
Odvratan je ovaj sitnolopovski, provincijalni Zagreb, koji ne samo da je opljačkao ljude okupljene na svom glavnom trgu, nego ih k tome, tako osiromašene, još i vrijeđa: taj nedostojanstveni, primitivni, šovenski Zagreb, Zagreb čiji su stanovnici idioti po definiciji: idiot je nesposoban za javne poslove, uče Sokratovi Grci, idiot je zaokupljen samo sobom samim, za njega je res publica terra incognita, i zato ovdašnji idioti nikada i nisu bili sposobni svoju stvar iznijeti kao javnu, već je sav njihov interes bio i ostao u onome kaj je naša stvar - cosa nostra.
Kao zuschlag svemu, dok šljakeri štrajkaju, a mali građani kontrastno drkaju na pičkice u potrazi za kremastim caffeom, gradonačelnik Zagreba, gospodin Milan Bandić, ako je vjerovati Židaku, baca kladu s Cezarom Cakijem Canjugom, stavlja u talon 20 000 eura, pobjeđuje, i kurčevito podiže ulog na 40 000 eura!
Svojih 40 000 eura!
Treba li kazati da je gradonačelnik Bandić, dok šljakeri štrajkaju, predsjednik socijaldemokratske partije Zagreba?

Ma idite mi u tri pičke materine svi, koliko vas god ima!

Bijednici!


Post je objavljen 13.04.2008. u 01:12 sati.