I tako ja pjana sjela pisat post. Dovoljno malo pjana da vidim slova koja udaram, a dovoljno dovoljno pjana da mi misli spontano, sasvim spontano teku u istom trenutku u kojem pišem.
Volim taj osjećaj.
Autodestruktivnost, možda; ali veoma proljetna autodestruktivnost, ispunjena mirisom proljetnog cvijeća i bojama brusnice, ispunjena definiranim narančastim i lagano psihodeličnim obrisima zgrada u noći naspram nedefiniranih obrisa svijeta, ispunjena mirisom šampona i piva u kosi, ispunjena lagano morbidnim tendencijama ali ipak još uvijek samo tendencijama.
(Stvarno definiran obris zgrade i njenih boja.)
Želim skakati, želim skakati, plesati, vrišati i letjeti; iznad lebdećih autobusa i crnih tastatura ne kojima ratujem sa slovima; imam toliko točkica u glavi da ne možeš ne voljeti vodku sprite u malom mozgu i ponekim dijelovima kore velikog. Imam napola zguojen lak na noktima. Imam dva testa iz matematike idući tjedan i nemam pojma što ću s njima. Imam mjesec i zvijezde samo za mene večeras. Imam prijatelje i klonove, imam smijeh i poderane rebatinke, imam riječi i maštu, imam snove, imam Martinov "Sraz kraljeva" i Kingovu "Vreću kostiju", imam nanadjebiv osjećaj za pravopis unatoč sadašnjem stanju, imam jebeno savršeno ocrtan obris zgrade koji mi vraća optimizam iz nekog nepoznatog razloga, imam pun kurac toga i teoretski sam savršena.
Ali imam strah. Imam nostalgiju i imam bol i ponos, prestrašan egoistični ponos i imam mrak bez obzira koliko blještav zna biti.što načelno nije dobro.
Tommyknockers, tommyknockers.
Iako me boli đon u ovom trenutku za sve osim pravopisa. (Pravopis rules.) Ima stvari o kojima jednostavno ne želim misliti sada. Što hoće reći da sam sad sretna, da sam sretna u ovom trenutku; i da je obris zgrade još uvijek prekrasan. Nema nekog prokletog višeg značenja u tome, jednostavno je obris zgrade lijep i iz nekog, čak i meni nepoznatog razloga (možda boje?), budi mi neke lijepe uspomene. Zašto, najposlije, ne bi obris zgrade mogao biti fascinantan jednako kao i nešto jače?
Zovu me. Možda je to i dobro. Mislim, to što me zovu, je li. Iako se meni piše. Ali to bi bio dobar zaključak. Zove me baba, moram ići, narode (par osoba koje čitaju ovaj blog, ali sviđa mi se zamišljati da vas je više), onako, baš tipično filmsko tinejdžerski. Tinejdžersko filmski. Što god.
(Jebemu.)
Post je objavljen 13.04.2008. u 01:08 sati.