Marketing
''pjevajte nešto ljubavno''
odlučih napisati novi post.na to me potakla trenutna situacija.uživajte.
Opet je sve tako zbunjeno.Osjećam da te trebam pustiti.Da se trebam prepustiti.Maknuti se od tebe.Osjećaji više nisu isti,isplahnuli su...Iako te još uvijek voli,to nije ni upola kao prije.'Vrijeme liječi sve rane'?...Hmmm,vjerojatno.Barem se tako čini.Čini mi se da je gotovo.Tvoji me osjećaji guše.Vjerojatno jer nisu obostrani.Ili me peče savjest jer ja ne osjećam isto.Kako god bilo,znam da kada prekinem više ništa neće biti isto.Biti će dug put oporavka,odvikavanje od navike.Ali biti će bez tebe.Jer,vjerovao ili ne,ja mogu bez tebe.Moći ćeš i ti bez mene,ne boj se.
ovo sam davno napisala.izvukla sam neke rečenice.napomena:cijeli text nije objavljen radi dužine texta i nepotrebnih detalja. :
Ne znam baš kako da točno počnem ali snaći ću se...
Sjećam se onog dana kada sam te prvi put ugledala...Šetao si bezbrižno rivom,ona tvoja griva nespretno je lelujala za tobom,a ja sam skoro izvrnula vrat.Da,svidio si mi se odmah.Ta neka tvoja energija privluka me.I rekla sam samoj sebi da ćeš kad tad biti moj.I tada je počela naša priča...(...)Svidio si mi se još više.Očarao si me.Nije prošao ni dan mi smo se ponovno družili kao prošle godine.(...)Stvarno sam znala da me voliš.Voljela sam te svakim danom sve više.Ali čak sam i u trenutcima sreće uspjela pomisliti na njega.I sjetiti se koliko sam bila zlobna prema njemu.Samo zbog tebe.I tek sada shvaćam da nije bilo u redu.Da nisam bila korektna...(...)...Voljela sam kada si me ljubio...Uz tvoj pogled osjećala sam se tako jebeno posebno.(...).Znala sam da slijedi povratak u stvarnost.Povratak.(...)Uspio si reći one dvije riječi na koje su suze ponovno krenule,volim te.Uzvratila sam naravno.Ali,znala sam da je kraj.Negdje duboko u sebi sam znala da neću izdržati...Zagrlio si me,poljubio,pozdravio.I čekao da uđem u bus.Još mi uvijek nije jasno kako sam se uopće imala snage popesti i sjesti i čekati povratak.Ne znam.Možda zato što sam trebala.Što nisam znala kako to spriječiti...Buljila sam u tebe kroz prozor,znajući da te gubim.A ti si gledao u mene sa onim plavim okama koje nikada neću zaboraviti.Gledao si toliko optimistično,kao da se ne rastajemo,kao da ćeš me vidjeti sutradan...Bus je krenuo.Ja sam okrenula glavu samo da te zadnji put ugledam...Vozila sam se tako bezlično uz zvukove Hladnog Piva.Ostali putnici čudno su me promatrali ali mene nije bilo briga.Znala sam da se vraćam u stvarnost,znala sam da je gotovo.(...)Ti nisi bio tamo,nisi bio uz mene kada sam te trebala...(...)Ali on je uvijek bio uz mene...Bio je uz mene i onda kada sam ga odbila.I na Novu Godinu je bio uz mene.Ti nisi.I nemaš pojma koliko ti to zamjeram.Sebi ne zamjeram ni malo što sam s njime bila tada,a ne s tobom.Jer,ne znam.Jednostavno sam smatrala da moram nastaviti živjeti.Svakako to nisam radila kako bih ti napakostila.Naprotiv,bilo mi je čudno ljubiti drugoga.(...)Još mi uvijek nedostaješ,ali ne kao prije.Nedostaješ mi kao podrška koje sam uvijek imala od tebe.Ne nedostaješ mi na način dečko-cura nego na prijateljski.I ona je imala pravo kada je rekla da vrijeme liječi sve rane,pa i ovu.A ja te po posljednji puta molim da me pustiš da idem živjeti dalje,bez tebe.Ali bez obzira na to,volim te.I uvijek ćeš imati posebno mjesto u mom srcu.A sada ti kažem zbogom,volim te.
pozdrav.
Post je objavljen 12.04.2008. u 23:44 sati.