Marketing
...Bila je jesen života mog, bila je ljeto srca vatrenog, bila je zima topla i ugodna, u mome krilu bila je sigurna...
…Bilo je jako kasno, ali snovi mi nikako nisu dolazili na oči…mučio me je neki čudan osjećaj…razne misli šetale su mi po glavi…možda zbog raznih događaja koji su se odvijali u mom, još recimo mladom životu…u životu koji je tek počeo, a bio je tako težak, tako, tako…
Toliko sam patila, a u jednu ruku bila sam jako sretna, kao da mi je nešto ili netko govorio možeš ti to, idi dalje, i nemoj sustati…kao da sam znala da će jednom završit…
Nakon nekog vremena usnula sam jako čudan san, koji me još više zbunio ujutro kada sam otvorila umorne i suzne oči…sanjala sam nekog, nekog koji mi je nosio spas…san je bio bolji od jave, bolji od svega što se događalo…bila sam mu jako važna, tako me je jako volio, uz njega nisam patila, bio je moj princ…bio je nekog koga sam čekala, netko koga sam tražila…bio je baš onaj koji mi je ukrao srce…ali u snu…pitala sam se kako je to moguće..kako mogu voljet nekog, nekog u sjeni…nekog koji me je volio u snovima…ali bilo je moguće…nažalost, nikad više nisam sanjala…njega…nikad više nije došao u moje snove…bio je samo jednom, i dao mi je snagu za dalje..bio je kao anđeo…anđeo kojeg je vjerojatno moj pokojni djed poslao da me čuva u snovima jer je vidio kako patim i koliko sam tužna…poslao ga je jer sam se molila za njega tu noć, mislila sam na njega i na sve što se dogodilo dok nije otišao među anđele…
Moj prijatelj je uspio, vratio mi je vjeru…vjeru da se ima nade boriti…da će jednom sve proći…možda završi loše ili dobro, ali će završiti…
Nakon nekog vremena, otišla sam u šetnju…umorna od svega…šetala sam se ulicama grada, i razmišljala sam o životu…vrijedi li ga živjeti, jer ionako nitko ne izlazi živ iz njega…ali ljudi žive onako kakav si život naprave…ponosim se ljudima koji unatoč svojim problemima i patnjama nastoje i uspijevaju održat osmijeh na licu…
…Osjećaje ne treba potiskivati, a da to i pokušam ne bih uspjela jer sam veliki emotivac…ali kada me nitko ne gleda, kada svi spavaju, samo moja 4 kuta sobe znaju sve…samo oni, samo moj medvjedić zna sve moje tajne…koliko je suza upio, koliko je jecaja pretrpio…
Dani su prolazili, a moj dječak iz sjene nije odlazio…stajao je negdje u mojim sjećanjima…nisam znala zašto mi je tako važan, zašto mi je jedan san promijenio život…
I opet sam, po ne znam koji puta legla, zagrlila svog medvjedića i suza je sama potekla…suze su klizile niz obraz i nisu se zaustavljale…jedna mala, mala, mala bebica u meni plakala je jako…plakala je kao da joj je netko uzeo najdražu igračku…kao da ju je netko uzeo od mame…
Nakon par sati uspjela sam zaspati, i nakon dugo vremena moj dječak iz sjene zalutao je u moje snove…zagrlio me je i tješio…opet sam bila jako sretna, opet sam bila ona stara…sjećam se i da sam ga pitala hoće li me opet napustiti, a on je rekao da neće ako ga pronađem…san je završio…trgla sam se i probudila…
Došao je i taj petak, tiha ljetna noć…šetala sam ispod divnog zvjezdanog neba, promatrala sam zaljubljene parove, promatrala sam staricu kako polako korača oslanjajući se na svoj štap, promatrala sam i roditelje kako vode svoju dječicu za ruke, promatrala sam nebo…zvijezde su jako čudno sjale…bio je pun mjesec…A ja?? Ja sam bila sama…trebala mi je samoća, trebalo mi je malo zraka…htjela sam provesti večer sama…
I tako sam šetala kroz mali parkić, i zastajala sam na svakoj klupici…na njima su bila ispisana imena zaljubljenih…i najviše sam puta pročitala ono na kraju…pisalo je Ana & Ivan = ZAUVIJEK, ili 4ever ili tako nešto..ništa nije vječno, mislila sam…to zauvijek ili 4ever traje jako, jako malo…i na kraju uvijek jedna osoba ima slomljeno srce ili više nema vjeru u ljubav…nastavila sam dalje…zašto je to tako Bože? Zašto jednostavno svi ljudi ne mogu biti sretni i zadovoljni…zašto svi moraju patiti…to je vjerojatno put kroz trnje do zvijezda, mislila sam…
Ali zašto ja imam tako puno trnja, zašto već ne dođem do zvijezda koje toliko čekam…zašto??
Odlučila sam sjest na klupu, bila je ispod jedne velike krošnje…i dok sam ja postavljala pitanja na koja jednostavno ne postoje odgovori…naišao je on…naišao je dječak iz mojih snova…
Nikad ga prije nisam vidjela, bio je jako lijep…bio je tako simpatičan, pun neke dobrote…ali, nažalost i njegove oči bile su pune suza…pogledao me je, i spustio pogled…htio je proći kraj klupe, vjerojatno je isto kao i ja htio biti sam…ali, znala sam da ga ne smijem pustit da tako lako ode…jer nešto mi je govorilo da je on taj koji me je u snovima činio sretnom…
I već kada je prošao kraj mene, doviknula sam mu da se vrati…onako, zbunjen i sa tužnim pogledom došao je do mene, i rekao mi: «Vidim i ti tuguješ…» Tada sam prvi put u 2 tjedna bila radosna…rekla sam mu da tugujem i samujem…jer me jedino zvijezde razumiju…sjeo je kraj mene…i bez riječi smo sjedili oko sat vremena…riječi nam nisu bile potrebne, jer njegova blizina činila me sretnom…osjećala sam se sigurnom, bila sam ispunjena nekom energijom…
Ta večer prošla je nevjerojatno brzo…znala sam da je on taj…znala sam da je to ljubav mog života…znala sam da je on dječak mojih snova…
Nikad mu od tada nisam dozvolila da bude nesretan, a nije ni on dopustio da ja budem tužna…jednostavno smo se nadopunjavali i znali smo da poraz nije ako padnemo, već je poraz ako se ni ne pokušamo ustat…a on i ja…toliko smo puta pali, pali smo zajedno…ali smo se i ustali i nastavili dalje…jer sve ovo do sad nije nas uništilo nego nas je ojačalo…
A poljubac…bio je savršen isto kao i ona večer pod zvijezdama…
Izgleda da je istina da moraš poljubiti puno žaba dok ne dođeš do svog princa…ja sam svog princa pronašla i više ga ne puštam…sad mi je tek jasan onaj natpis na klupici…ono ZAUVIJEK zaista može biti ZAUVIJEK…tako kaže i Oliverova pjesma VJERUJ U LJUBAV…
L.Y.
Leptirich…
12.04.2008.
Post je objavljen 12.04.2008. u 19:13 sati.