Marketing
Slijepčeva svjetiljka
U stara vremena u Japanu ljudi su se služili svjetiljkama od papira. Papir je bio nategnut na bambusove trske i štitio je upaljenu svijeću. Jedan je slijepac bio u posjetu svom prijatelju, i budući da je već bilo kasno, ovaj mu ponudi svjetiljku da je ponese kući. Slijepac se smijao tom prijedlogu. "Za me nema razlike između dana i noći", reče. "Što će mi svjetiljka?» Njegov mu prijatelj odgovori: "Istina, ona ti nije potrebna da nađeš put kući. No, može pomoći da se netko drugi u mraku ne zaleti u tebe." l tako slijepac pođe sa svjetiljkom. Nije dugo potrajalo kadli se netko sudari s njime, a slijepac izgubi ravnotežu. "Hej, nisi li mogao biti pažljiv?" povika slijepac, vidiš li ovu svjetiljku?" 'Brate," odgovori stranac, "tvoja je svjetiljka ugašena." Sigurnije hodaš u svom mraku nego u svjetlosti nekoga drugoga.
Nedavno mi je netko rekao kako njegov otac ne želi hodati sa štapom koji bi mu zbog bolesti dobro došao. Boji se da se ne navikne na štap i da ga se kasnije do kraja života neće moći osloboditi. Nije dobro odbacivati pomoć kad nam je potrebna. No nije dobro ni u potpunosti se oslanjati na vanjska pomagala. Time zatomljavamo onu toliko potrebnu unutarnju sigurnost koja nas pouzdano vodi kroz život ako joj to dopustimo. Sjećam se jednog zagrebačkog iscjelitelja koji je svojevremeno bio prilično poznat – često je ljudima oduzimao i uništavao naočale na svoj grub i neugodan način. Ne odobravam uništavanje naočala, no jasno mi je što je time želio postići – natjerati ljude da s onim što sami imaju postignu najbolje što mogu. Doprijeti do svog središta cilj je svakoga tko imalo svjesno živi. Slijepac sigurnije hoda u svom mraku koji za njega i nije mrak nego kad se oslanja na svjetlost koju sam ne vidi i nema kontrole nad njom.
Post je objavljen 12.04.2008. u 15:47 sati.