------------------------------------------------------------------------
*Da, postoji. Čarolija i magija su viječne i žive u svim bićima od početka početaka. Naravno da postoji škola, postoje četiri doma, Haffelpuf, Rewenclow, Griyffindor i Slytherni. Ne djele nas po a, b i c razredima. Ipak smo mi učenici najpoznatije škole u Europi, zar ne?* ponovno se pomaknuo i legao na leđa u travu. Nisam osjetila šok kao što sam i očekivala, kao da sam već znala što će reči.
*Pa valjda, ako ti tako kažeš, a kako se zove?*ovaj puta je odgovor doletio iz svih šest usta pored nas.
*Hogwarts!*
Svi smo se nasmijali.
*Idemo li se više kupati ili ne?*prosvjedovala je Mery.
*Da, zašto tu samo sjedimo kao da smo stabla*, dodala je Bizzi.
*Moram priznati meni je već dosta vruče*, nadodao je Keel.
*Znate što, tko prvi u vodu častim ga sladoledom*, rekao je veselo skačući na noge. Svi smo skočili za njim, ali čini se da će sam sebe morati častiti sladoledom zato što je bilo prekasno da ga stignemo.
Prskali smo se, gnjurili i družili se s novim prijateljima.
Nakon dugog, zamornog, ali i zabavnog kupanja sjeli smo ponovno oko hrasta odlučivši se upoznati malo bolje sa svojim novim prijateljima. Oni su ponjeli karte za uno, a mi smo ponjeli čovjeće ne ljuti se i malo hrane i pića. Pogledala sam na sat, a već je bilo pola sedam. Pričali smo i čavrljali te se tu i tamo prevrtali od smijeha. Saznali smo mnogo toga o njima, a oni su mnogo saznali o nama. Fabi, Keel, ja i Bizzi smo igrali čovjeće ne ljuti se, a Franjo, Ivan, Thomas, Loona, Anna i Mery su igrali uno. Nakon nekog vremena nam je to dosadilo, pa smo sve razbacali, svatko je skupio svoje figurice i svoje karte te smo ustali, neznajući točno što ćemo učiniti.
*Znate, ustvari mi je jako drago da smo vas upoznali, bilo bi ovdje dosadno da niste došli*, rekao je Fabi smješeći se svim srcem, koliko sam mogla vidjeti, preplavio me osječaj prijateljstva i ljubavi prema svima njima.
*Hvala Bogu na svima vama, pogotovo hvala zato što sam konačno našla svog bracu i otrgla se ludim vjerovanjima naših sela da se nesmijemo družiti s ljudima iz durgog sela. Drago mi je dakako i što sam vas upoznala, jer da vas nema, vjerojatno bi se i mi dosađivali,*uzdahnula sam duboko osječajući ljetni noćni zrak. Svi su zakliktali, a Franjo me povukao u zagrljaj.
*Aha, a što ostaje svima nama ostalima*, rekli su ostali te sam osjetila da me sve više i više stišću. Čućnula sam nekako se ishrvavši iz svih tih zagrljaja te se pretvorila u zmiju da bih se mogla provući kroz svo to grmlje nogu. Popela sam se na hrast, a nitko nije ništa ni primjetio. Ponovno sam se pretvorila u sebe te sjela duboko uzdahnuvši. Tog su se trena svi okrenuli i zbunjeno me pogledali. Nasmijala sam im se, vjerojatno sam izgledala jako ludo, jer sam umalo pala s jedne grane. Ostali su počeli trčati prema hrastu, a kada su došli pokušali su se što brže popesti. Još uvijek smo u rukama držali karte i figurice od čovjeće ne ljuti se. Svi su posjedali, a Franjo nas je upitao.
*Hm, zašto mi još uvijek u rukama držimo karte i figurice i zar nam ne vidite lica?*pitao je smijući nam se. Počeli smo se okretati jedni prema drugima te se počeli smijati tako glasno da nas je vjerojatno čulo cjelo selo. Ustala sam se koliko je to bilo moguče, a drugi su slijedili moj primjer.
*Za nova prijateljstva i našu budučnost u Hogwartsu, te za sve one s kojima ćemo se tek sprijateljiti, neka ovaj vatromet naših figura i karti leti s vjetrom laganim, plovi vodom bistrom i diže se u visine da zauvijek nam ostane u siječanju tome*, rekla sam dižući ruke u zrak, svi skupa smo u isti tren pustili figure i karte koje su nam ispale iz ruku te se podjelile. Voda, vjetar i visoke visine, iz svakih se ruku odvojilo negdje ponešto, a zatim se pojavio mali duginih boja vatromet. Nebo je već bilo posuto zvijezdama, a naše prijateljstvo je raslo iz svake sekunde u sekundu.
*Mislim da je vrijeme da pođemo kući, odrasli će se derati*,rekla je Anna dok su svi ostali kimali glavama.
*Imaš pravo, sigurno je baka već zabrinuta, idemo*?, upitala sam Franju.
*Mislim da je već poludjela do sada, da idemo,*kimnuo je i ustao se.
*Uredu, ali vidimo se sutra, zar ne*?, mahnuo nam je Fabi s puta posutim laticama bijele ruže.
*Ma normalno, vidimo se*,rekla je Bizzi cupkajući na mjestu.
Svi smo krenuli puteljkom, te smo se kod parka oprostili još jednim malo manjim duginim vatrometom. Došli smo do bakine kuće, svijetlo ispred kuće je gorilo žarko žutom svijetlošću. Dok smo se uvlačili u kuću čuli smo nekakve zvukove čudne glazbe. Skinuli smo jakne i objesili ih na vješalici. Odlučili smo zaviriti u dnevni boravak da vidimo što se događa. Provirili smo kroz mali otvor na vratima unutra i vidjeli smo baku kako svira na flautu dok je sjedila na sredini naranđasto crvenog tepiha s turbanom na glavi, a do nogu joj je bila nekakva košara ispletena od šiblja. Nešto se počelo micati u košari. Bili su to Salay i Saly, ali su se spleli i pali natrag u košaru prevrnuvši je.
*Ljudi ovo nam nikako nejde, ali moramo to uvježbati do...*rekla je naša bakica, ali su Salay i Saly uzviknuli, *oni su ovdje pazi, pazi*, rekli su smijući se. Baka se brzo okrenula i skočila na noge, ali mi je to bilo čudno zato što sam mislila da ih ona ne razumije, barem mi je tako rekla dok sam joj pokazivala snimku na mobitelu. Bizzi se malo pomakla, a kako smo se svi naslagali glavama po štoku ona je bila najviša i kad se pomakla vrata su se otvorila, a mi smo popadali na pod posut nekakvim konfetima.
*Dakle tako, prisluškujete me vi male beštije. Ajmo u krpe. Nema za vas danas više tumaranja*, rekla je dok su se Saly i Salay pokušavali izkobeljati iz košare. Bili su presmiješni da bih mogla samo šutjeti, mislila sam da će mi rebra puknuti od suspregnutog smijeha, ali nisam više mogla izdržati. Franjo im je skočio u pomoć i nekako ih već odmotao. Ostali, pa čak i baka su se smijali samnom.
*Oprostite*, rekla sam malo se smirivši, ali sam se tada sjetila nečega te se okrenula prema bakici.
*Bako, zar nisi rekla da ih ne razumiješ, mislim na Salaya i...*, nisam ni dovršila rečenicu, a ona se već nasmiješila.
*Naravno da ih razumijem, sada kada znate za Hogwarts i za to smijete znati, ali pošto ste već saznali da pokušavamo uvježbati neku predstavu, mogli biste nam pomoći, za dva dana će doći vaš tata. Ti ćeš otiči kod svoje mame, a tvoj brat ide s tvojim tatom.*
Čim je to rekla Franjo je skočio i stao pred mene.
*Nejdem ja nikud, a nejde ni Wanna. Nezanima me što mama i tata misle. Neću dopustiti da nas ponovno razdvoje. Nikada im neću oprostiti ako nas još jednom razdvoje*, rekao je te me zagrlio i poljubio u obraz. Nikada do tada me nije zagrlio tako snažno, kao da me nikada neće pustiti. Nisam znala što bih rekla neko vrijeme, a onda sam se malo sabrala.
*Bako ne može biti sve po njihovom, Franjo nezna da ima i polusestru s mojim očuhom, ali on nas je davno napustio, isto kao i tata. Ne, nejdem nikud dok oni ne dođu ovdje i ne pokažu malo poštovanja prema našim osječajima. Želim da Franjo upozna našu polu sestru, uvijek je bila dobra prema meni.*
Baka nas je gladala kao da smo poludjeli, a Keel, Bizzi i Mery nisu znali što bi rekli. Salay i Saly su kimali glavama i pokušali me podržati.
*Odmah smo joj rekli da se nećete složiti. Znali smo, ali nije nas htjela niti čuti,*rekli su, a onda je i Keel progovorio.
*Ma naravno da se ne bi složili, pa ipak su brat i sestra.*
*Odkud ti znaš što su rekli mislila sam da nitko od vas ne razumije što govore, pa niste parseluti*, Bizzi se promeškoljila i polako ustala s poda, zadnja, svi su već bili na nogama.
*Sve od kako smo sjeli kod hrasta s tobom osječamo se drukčije. Teško je objasniti, ali kao da si nam dala dio sebe, dio svoje magije ili i mi imamo čarobnjake u obitelji.*
*Slažem se s Bizzi, ali kako je to moguče, ništa do sada nismo primjetili?*pitala se Mery.
*Ako si čarobnjak to ti nebi trebo biti problem, daj Mery malo razmisli, zašto uvijek moramo ići ranije na spavanje nego ostali, a kad ostanemo budni motre nas okom sokolovim*, pružio je ruku prema baki i njen se turban obojio u zeleno.
*Mislim da vam ovo više odgovara, ako biste se složili*, rekao je, ali je baka poludjela.
*Zašto ljudi uvijek misle da mi bolje stoji zelena, ne može, bit će naranđaste boje*, čim je to rekla turban joj je ponovno postao naranđast.
*Što se tiče vaših roditelja, bez brige, nagovoriti ću ih da ostanete kod mene dokle ne bude vrijeme za polazak u Hogwarts, vidim da već vježbate za nastavu, pa bih vam mogla i dati knjige za prvi stupanj. Ipak je ova kuća drugim bezjacima nevidljiva.*
Riječ bezjaci je rekla s povišenim i sarkastičnim tonom. Pogledali smo je kao da je poludjela i upitali je svi u jedan glas.
*Tko su bezjaci?*
*Dobro, ovako, vidim da dosta toga neznate. Bezjaci su ljudi koji neznjau čarati i nemaju magije. Idemo, sada na spavanac. Ah, da, Bizzi, Keel, Mery pitat ću i vaše roditelje da ostanete, mislim ako želite.*Keel se malo promeškoljio i ponovno počeo skakati na jednoj nozi.
*Ja nemam ništa protiv, a vi moje dame?*upitao je Bizzi i Mery.
*Naravno da nemamo, ipak bih htjele nešto naučiti o magiji i čaranju. Možda napravimo i koji hokus pokus, ali Wanna ti si već napravila takvo nešto, mislim onaj govor na drvetu, figure i karte su se podjelile baš kako si i rekla*, rekla je Mery pomalo zadihana zato što je sve pokušala reči u jednom dahu.
Baka se odjednom skamenila i rekla tihim glasom:
*Ista si on, kako to možeš, bit ćeš izvanredno dijete, čudo, ali kako to prije nisam vidjela, tvoj je tata bio jako napredan čarobnjak, bome je znao i vilinski i vodenljudski, te je bio i u dobrim odnosima s trolovima...kako to prije nisam vidjela...*rekla je te nastavila hodati u krug oko mene i Franje. Franjo me još više privinuo uza se i sakrio mi lice svojim prsima. Kao da me pokušao zabraniti od bakinog luđačkog hodanja oko nas. Spavalo nam se, ali smo i bili jako gladni. Kada je prestala koračati oko nas okrenula se na peti prema kaminu okrenuta licem prema nama.
*Uredu dječice, vrijeme je za krevetac...*
Smireno smo udahnuli te krenuli prema vratima. Keel, Bizzi i Mery su nas slijedili.
*Noć bako, vidimo se sutra*, samo smo to uspjeli reči, te smo se razdvojili još se držeči za ruke i krenuli prema našoj zajedničkoj sobi. Htjeli smo imati svoju sobu samo za nas dvoje, pa smo čim smo to pomislili se i ostvarilo.
Mery, Keel i Bizzi su nas samo pogledali, preumorni za prepirku otišli su u svoju sobu. Jedna stara zaključana vrata su se zazelenila i otvorila se sa škripom, na vratima je pisalo “Dobro nam došli mladenci Tom i Salza”, pogledali smo se u čudu i ušli u sobu, bila je prostrana i ljepa. Bila je sredina sobe te se na ljevoj strani nalazio visoki crno zeleni krevet s crno zelenom posteljinom. Odmah kod kreveta se nalazio i prelijepi prozor koji je obasjavao crno zelenu tkaninu na krevetu. Salay i Saly su otišli u svoju zmijsku nastambu, koja se pojavila niotkuda. Sjeli smo do prozora i pogledali van, nastamba je izgledala staro, ali i jako čvrsta. Obukli smo se u piđame, naravno prije smo se otuširali u velikoj kupaonici u kupačima. Bila je cijela od crnog mramora i zelenih pločica. Zatim smo legli u krevet ne prozborivši ni riječi, trebalo nam je malo tišine. Stavio je ruku na jastuk trbuhom ležeči na krevetu, i ja sam se okrenula te mu počela čaćkati po prstima. Pogledali smo se te nasmijali, a nakon tog primili se za ruke i zaspali. Pogledima jedno drugom uprtim u duboke crne oči.
Probudila sam se na obrnutoj strani kreveta, a braco je još uvijek mirno spavao na podu. Pogledala sam kroz prozor bilo je već oko podneva, vrijeme ručka. Nisam mogla vjerovati da sam toliko odspavala, ali ipak sam bila poznata kod mene doma kao spavalica. Što uopće nije bilo istina, pa vidi se da je braco spavalica. Nešto mi je pokucalo na prozor ili...ma bila je to Saly. Očito je i Salay još uvijek spavao. Otvorila sam prozor i pustila je da uđe.
*Dobro jutro, očito ni tvoj prijatelj nije još ustao*, rekla sam pomalo se nasmiješivši.
----------------------------------------------------------------------
Oprostite što ste toliko dugo morali čekati na novi post...
Malo sam promjenila blog i boxeve...
Post je objavljen 12.04.2008. u 12:09 sati.